Mama za 5: Naši planovi ili Božji?

U početku, pokušavajući živjeti vjeru ili barem one malene mrvice, nisam baš previše
puštala Boga u naše živote. Strogo sam dijelila vjeru od “moranja” – najčešće bih se budila ujutro (ili već dan prije), i zacrtala planove za taj dan… Teško da bih se ja dala odmaknuti od svojih planova tj. planova za obitelj… I svaki dan, ali baš svaki dan bih pala.

Postajala sam sve svjesnija i sve više nemirna i srdita zbog svojih neuspjeha, i mislila sam kako druge majke, žene uspiju sve, a ja padam… I uvijek, ali uvijek bi se dogodilo da je netko dobio temperaturu, netko povraćao, nešto bi se pokvarilo, nešto od hrane mi nije uspjelo, nešto nisam kupila, nešto nisam očistila…. nabrajati mogu beskonačno.

> Mama za 5: ‘Ne možemo očekivati da nas djeca poštuju ako i mi njih ne poštujemo od malena’

Najgore je bilo to što sam takav obrazac kopirala na djecu. I oni, kao i moje sve situacije i obaveze su bili u tim savršenim planovima savršenosti.

Trebalo mi je jako puno padova, jako puno nemira, jako puno neugode, srdžbe, straha, nesigurnosti, nespokojstva, ljutnje, gađenja, bijesa, prijezira, srama, prkosa, tjeskobe – da napokon steknem povjerenje i prepustim svoj dan Bogu, da ga On kroji mojim mislima i željama i s Njegovim “što je dobro za moju obitelj i moj život”, a da ja mogu reći “ako Bog da” zaista u srcu prihvaćajući Njegovu volju.

Kako kaže Josemaria Escriva u “Kovačnici” 729: “Sve isplanirati! – Sve!, rekao si mi. – Slažem se: potrebno je vježbati razboritost, ali imaj na umu da ljudski pothvati, izazovni ili uobičajeni, uvijek ostavljaju mjesta za nepredviđene događaje… i da kršćanin, uostalom, ne smije zapriječiti put nadi niti zanemariti božansku Providnost.”

Čitajući ove riječi jako mi se često usade u srce. Prisjećam se svojih velikih životnih odluka gdje sam živjela više poput životinje u želji kako bih zadovoljila samo sebe, živeći u vječnom strahu “Što ako?”, iako sam već u duši imala glas Božji da je došlo vrijeme za promjene.

> Mama za 5: Problemi se gomilaju kada odlučiš s obitelji krenuti na hodočašće..

Nevjerojatno koliko mi ljudi, misleći da za sebe znamo najbolje, pristajemo na mrvice života živeći ukalupljeni u neki današnji svijet i na kraju preslikavamo to vječno nezadovoljstvo u svoj brak, u svoju djecu, u svoje obitelji i tako smrt dočekamo skroz srditi jer nikad nismo postigli nešto što nam je stajalo u srcu… Kao već ono spominjanje groblja, mjesta s najviše neispunjenih želja i snova… Jer evo, “nešto nam je govorilo”, a strah i nesigurnost je prevladala u našim životima. I tako, pregazimo smisao života koji nam je bio namijenjen od Boga, a sami ga tražimo ne nalazeći ga s pitanjem u glavi, kada dođemo do svojih granica postojanja, gdje je taj Bog? Gdje je Taj što ga svi spominju? Zašto nije bio u mom životu?

Zato – nemojmo se zadovoljiti sa sitnicama u životu kada smo stvoreni za veća djela, samo trebamo imati malo vjere u Božje pute i prepustiti se njima jer kad se bilo što čini s Bogom tisuće puta je bolje nego kada činimo sami, napokon doživjeti svoj smisao života jer opet, kako kaže sveti Josemaria Escriva: “Život ti ne smije ostati besplodan. Budi koristan. Ostavi trag za sobom. Zablistaj svjetlom svoje vjere i ljubavi….” i preslikaj to dobro na svoj brak, na svoju djecu, na svoju obitelj… i na sve koje te okružuju.

> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.