Ljudi ponekad imaju krivu percepciju velikih obitelji i to ne samo iz jednog kuta nego iz više njih, ovisno tko mi bude sugovornik, piše Marija Lukačin, koja je pisala kolumne “Mama za 5” za Narod.hr dok je imala petero djece, sada ih ima devetero.
Sjećam se da sam počela pisati ove kolumne prije nekoliko godina s mišlju da moram razbiti stereotipe – u velikim obiteljima s puno djece tata nije pijanac, mama nije neuka, djeca nisu nezbrinuta ni glupa… imaš dovoljno ljubavi za sve, imaš dovoljno vremena za sve. Jednostavno, drugačije su postavke života.
Idoliziranje
No događa se i ona druga strana, idoliziranja. Joj kak vama sve super ide! Da, baš… daleko od istine. Ima predivnih dana, ali je puno i onih dana gdje uopće ne znaš kako si preživio i zahvaljuješ Bogu da jesi.
Evo baš neki dan je moj muž otišao na piće sa svojim foto-frendom. Dugo smo svi nešto bili bolesni i po bolnicama – od upale pluća, bubrežnih kamenaca i upale mjehura pa sve do bronhitisa i onda običnih temperatura, kašljanja, šmrcanja, konjunktivitisa, grlobolje… nastavite niz slobodno. Više ne znaš kad koga vodiš u dnevnu bolnicu, koga inhaliraš, kad kome koji lijek… sve mi je zapisano, al uludo podsjetnici mi samo zvone. I sve mi lijepo piše, ali ne znam više što radim pa tako umjesto bebi držim inhalaciju sebi negdje u 2 ujutro u kupaonici da ne probudim druge dok bebu držim u rukama. Tek kad je inhalacija završila, skužila sam da sam inhalirala sebe. Ok, godilo mi je jer sam i sama kašljala al sam se opet vratila i odradila ono što prvi put nisam.
Sama s njih 6
I tako je muž otišao na piće, a ona velika djeca su se raspršila po bijelom svijetu. Naravno svatko ima neke svoje obaveze, a ja sama s njih 6. Dvije bebe i 4 malca od čega je 5 muških. I mislim si idila… pomalo ću kao i svaki dan, svaku večer… i taman kad sam se malo opustila, da ne držim sve stalno pod kontrolom i da nisam stalno napeta dogodio se “časak”… i u času je sve nestalo… jedan blizanac se prejeo (kod nas klasika) pa je počeo povraćati. Ajde nekako sam ga okrenula da radi to po podu, ne po meni. No onda se drugi blizanac uznemirio pa je počeo plakati, jedan sin je uhvatio priliku pa je počeo skakati.
Njemu je neka “furka” skakati po namještaju i razbijati glavu… ovaj put je uskočio nožicama u izlučevine svog brata i nastavio trk do kauča. Na većini je jastuka ostavio svoje tragove. I tragove brata. Dvojica starijih uz leteću pilates loptu koju su mi oteli dok sam ja pokušavala ne znam više što, iskreno, nabacivali su se zdjelicama da si stave rizibizi jer evo baš su sad gladni. Ovaj tren. Nema dalje. Ili će jesti ili će umrijet. Trećeg nema. Dok jednom objašnjavam već preznojena i s tahikardijom da ću složit večeru za 10-15 minuta, drugi je “fulao” zid i pogodio me pilates loptom… uz to što sam i krivo stala na nogu pa mi je onaj superheroj još dva puta nagazio na istu nogu koju sam nekoliko dana prije ozlijedila na kolica. Još uvijek imam masnicu. Uglavnom, ajde nekako sam ih smirila… mrkim pogledima, intonacijama glasa i prstom u zraku (svekrva me nekad, nadam se iz milja, zvala Gestapo pa mi je valjda nešto i ostalo od tog vremena).
Iz dana u dan rastemo
Ali nedostajao je još jedan “časak” – Gospođica princeza, mala plava kovrčava. Ona je sedma po redu pa je iz milja zovemo 7 od 9. Ona je posebna vrsta. Osim što je posebna vrsta je i nenormalno slatka, djevojčica koju smo razmazili. I znamo to, ali ne možemo protiv toga. Dovoljan je treptaj i lijep pogled i već sjedaš u auto i ideš po smoki ili lizu ili kaj ja znam. Mlada dama je uzela paket štapića i zaključala se u kupaonicu. Častila se sama sa sobom no usput je i malo učila… naprosto morala je vidjeti fizička i kemijska svojstva štapića. Kako reagiraju kad ih baciš u wc, kad gaziš po njima, u vešmašini možda? Uuu pun umivaonik, mamina šminka… bilo ih je svugdje u svim oblicima – mokri, suhi, u komadu, podrobljeni…
Iako bude teško, zahvalim Bogu na svim takvim trenucima jer su djeca tu, jer su djeca dobro i jer bi naš život bez njih bio ništa. Bilo bi predosadno. Monotono. Rutina.
Ovako iz dana u dan rastemo, upoznajemo sebe i koračamo s Krstom; jer drugačije ne bismo mogli ovo sve što možemo.
I na kraju, koliko je lijepo biti kao dijete, živjeti kao dijete i imati slobodu koju gubimo kako odrastamo. Kako bi bilo lijepo imati tu dječju vjeru, radost i bezbrižnost.
Mk 10,14
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
