Moja djeca su tek na početku puberteta. Sin je najstariji sa svojih šesnaest godina, nakon njega dvije kćeri od petnaest godina i dvanaest. Svi ostali su manji pa se borimo i s manjim problemima.
Slušajući stariju djecu vidim da nas vrijeme jako brzo gazi, a treba ostati u toku i budan. Preispitati svaki njihov odlazak iz kuće koji bi mogao biti vrlo koban. Jer, ako ih želim odgajati u skladu s vjerom u Krista teško im mogu dopuštati odlaske na, za početak, upitna slavlja rođendana, na upitna mjesta slavlja na koja se ide u Zagrebu opiti a ne igrati neki sport. Iako, djeca su mi (barem za sada) dovoljno svjesna situacija u koje se mogu staviti svojim nepoželjnim ponašanjem, svjesni su posljedica svojih odluka koje ponekad mogu biti kobne i u mladosti mogu prouzročiti tragove za cijeli život. Kako one duševne, tako i fizičke, mentalne a na kraju i pravne.
No, na kraju oni su samo djeca. Mi odrasli se često ne možemo oduprijeti ovom svijetu i svim slatkim grijesima koji su nam svaki dan servirani na pladnju… pa kako onda možemo očekivati od djece da ne podlegnu u nekom slavlju rođendana koji je sve samo ne to?
Ponekad je teško biti jedini ili u manjini onih koji ne mogu ili ne smiju negdje baš zbog tih razloga ili zbog toga što eto, baš taj dan kod kuće imaju neke druge akcije u kojima moraju sudjelovati. Upravo ih takve akcije najčešće spašavaju od zla koje je trebalo biti pred njima, jer da su bili tamo tko zna kako bi završilo. Mnogi ljudi koji me poznaju s pravom bi mi mogli reći – i ti si izlazila i radila si gluposti. Jesam. Naravno. Ne skrivam se od toga.
Tenisice, hlače, jakne i mobiteli… kune pa skoro i eure za izlaske…a na kraju depresija
Al’ isto tako mogu posvjedočiti koliko je meni to zla učinilo te da sam svjesna da danas ne želim svojoj djeci takav život. Ja sam imala puku sreću što me u jednom trenutku dotaknu Bog i što sam taj dodir prihvatila, a isto tako znam mnoge danas iz mog društva koji više nisu među nama; koje su umrli od droge ili od alkohola. Ili, znam one koji su danas teški alkoholičari ili sitni dileri, uglavnom krećući se po zatvorima. Nažalost. I ja sam ta koja je mogla biti s njima i među njima. Samo se još pitam bi li me majka i otac oplakivali jer sam gadno zaglibila u ovisnostima ili dva metra pod zemljom.
Danas, više nego ikad je takav način života poželjan i distribuiran u medijima baš zbog toga što se degradira obitelj i kao ustanovu je mediji čine vrlo nepoželjnom… pa imamo mnogo nesretne i nezadovoljne djece koja posežu za svime i svačime samo kako bi na trenutak osjetili ljubav i brigu koju ne dobivaju u obitelji. Zašto? Zato što je nemaju. Ili je imaju samo na papiru. Figuru oca i majke koji su prisutni samo financijski jer su naučeni da su to jedine potrebe potomaka. Tenisice, hlače, jakne i mobiteli… kune pa skoro i eure za izlaske, druženja, školovanja, tehnikaliju… a na kraju imaš dijete u teškim depresijama…
Ili, još bolje od toga. Ako si iole sretan da makar malo imaš tog nekog Boga u životu pa ih odgajaš koliko toliko u tom nekom svjetonazoru dopuštaš im izlaske do kasnih noćnih sati jer “ako se sada ne ispucaju, pa kada će…?”. Dovoljno je samo da ispune tamo neku obiteljsku formu – nedjeljom odlazak na misu, jednom mjesečno ispovijed i to bi bilo to… a kako je kćer obučena i koliko djevojaka je sin povrijedio to nije ni bitno jer to ne znaš, ne vidiš… pa misliš da se ni ne događaju. Tvoje dijete je savršeno. Kako da ne… Probaj sjesti, skuhati si kavu i porazgovarati s Bogom što se događa oko tebe u životu?
Danas više nego ikad roditelji imaju strah od svoj djece
Danas više nego ikad roditelji imaju strah od svoje djece. Strah od reći konkretno NE, biti autoritet koji nije prijatelj već odgojitelj i voditelj kroz život s mišlju “dijete me neće voljeti”, “neka luduje sada, neće više kad odraste”…. ima takvih poštapalica za cijelu jednu knjigu napisati a onda se pitamo što se dogodilo putem?
U odgoju je nužno biti hrabar, baš kao i u vjeri. Slijediti Krista nije jednostavno. Čak, rekla bi da ponekad nije ni poželjno, zato što time dobiješ obilježje luđaka. Ali luđaka koji može usprkos svemu živjeti radosno. Onaj koji i kad padne i duboko dotakne dno, može vratiti osmijeh na lice i izvući se iz blata u koje je upao.
Kaže “Kovačnica” 580. Budi uvijek hrabar jer je to poniznost i služenje Bogu, predstaviti istine vjere takvima kakve jesu, bez popuštanja ili dvoznačnosti.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
