I nama je ponekad jednostavno previše informacija i zadataka koje treba obaviti u danu, a kamo li ne djeci koju još dodatno stimulira silna znatiželja oko svega što je u njihovu vizualnom i taktilnom dometu.
U njima se neminovno se javlja sukob osjećaja, htjenja i (ne)mogućnosti koji na van eksplodira kao provala bijesa ili tantrum.
Poznato je da su tantrumi neovisni o karakteru, zahvaćaju djecu u razdoblju od 1,5 do 4 ili 5 godina, a prepoznaju se u plakanju, vrištanju, udaranju, bacanju i hvatanju zraka. (Iako nije svaki ovaj simptom odmah i tantrum.)
Čini se da u tim trenucima ne možete kontrolirati dijete, a isprobali ste vjerojatno kako vaše metode poput ignoriranja, ljutnje, prazne prijetnje, kažnjavanje, imitiranja, ismijavanja situacije, podmićivanja djeteta ili urazumljivanja djeteta uopće ne pomažu. Štoviše, situacija postaje još teža i napetija.
Cilj ovog članka nije zatrpati čitatelja još jednim savjetom ili iskustvom nego osvijetliti temu iz jednog drugog kuta.
Kad je dijete u tantrumu teško je zadržati mirnoću i strpljivost, ali nije nemoguće. Kao zrela odrasla osoba i roditelj, imate sve potrebne sposobnosti da pomognemo djetetu da se izvuče iz ovakve svoje krizne situacije. Naravno, da bismo to uspjeli važno je osvijesti:
1. dijete nije zločesto nego ga je snašla trenutna kriza, bori se samo sa sobom i svijetom i ne zna se nositi s time
2. dijete pomoć i utjehu može i želi pronaći jedino u meni
Budimo roditelji s vrlinama
To je trenutak našeg ispita, a ne dječjeg. Vi ste čitav djetetov svijet i gledajući u nas, ono polako uči kako se nositi s konfliktima u sebi. Drugim riječima, njegov tantrum nas pita kakva je naša ljubav i jesmo li izdržljivi, jesmo li strpljivi, kako stojimo s blagošću, odašiljemo li mir oko sebe…
Ovo su vrline koje najprije moramo odgojiti u sebi da bismo njima obasjali svoju djecu i pomogli im da barem u našem okruženju dožive što manje stresa. Važno je imati sebe, da bismo mogli utjecati na druge. Ako smo rastreseni, nezadovoljni, preumorni, razdražljivi, ako nemamo sebe, nećemo moći pomoći svojoj djeci. Dapače, projicirat ćemo takav svoja na njih, a to je onda tlo na kojem će se tantrumi razmnožavati.
Kod vježbe za slučaj avionske nesreće, majke se uči kako da najprije sebi stave kisik, a potom krenu pomoći djetetu.
Dakle, najprije mi dišemo između svih obaveza, pronađimo sebe u svakom danu, odgajajmo svoju strpljivost i smirenost, nastojmo se više baviti stvarima koje imaju smisla (kako bismo bili osmišljene osobe), neka najvažniji trenutak bude onaj sada i najvažnija osoba ona koja stoji pred nama, a najvažnije djelo ljubav (kako je to rekao i M. Eckhart).
Napokon, tako će dijete doživjeti da nas ima kao roditelja koji mu je ujedno i ideal, a onda će sve prepreke na životnom putu biti lako savladive.
Ne pokušavamo nametnuti ideju da samo o nama ovisi svako djetetovo raspoloženje ili ponašanje. Oni su osobe potpuno različite od nas, ali u njihovom ranom razvoju, gotovo je presudno ono što na njih „zrači“ iz naše osobnosti, naročito u situacijama koje su im konfliktne.
