Seksualno zlostavljanje djece odnosi se na svaku vrstu seksualne aktivnosti između odrasle osobe i djeteta, koju dijete ne može u potpunosti shvatiti, za koju nije razvojno pripremljeno i ne može dati zreli pristanak, odnosno svaku vrsta seksualne aktivnosti koja kod djeteta izaziva nelagodu i koja je protiv njegove volje, piše mr. Tamara Žakula Desnica, prof. psiholog u Narodnom zdravstvenom listu.
Iz toga proizlazi da seksualno zlostavljanje obuhvaća niz različitih postupaka prema djetetu, koji mogu varirati u intenzitetu i učestalosti. Mogu uključivati fizički kontakt (genitalni ili oralni), u nekim slučajevima i uz upotrebu sile, ili mogu biti bez fizičkog kontakta, kao na primjer izlaganje djeteta pornografskom materijalu, davanje seksualnih aluzija i komentara te egzibicionizam i voajerizam.
Danas se stručnjaci uglavnom slažu u tome da su otprilike jedna od tri do četiri žene i jedan od šest muškaraca doživjeli neki oblik seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Smatra se da je većina djece zlostavljana od strane poznatih osoba, dok su manji broj prijavljenih seksualnih zlostavljanja počinile žrtvama nepoznate osobe. Mnogi slučajevi ostaju neotkriveni, češće kada je počinitelj djetetu poznat. Procjenjuje se da se tek oko 10 % slučajeva seksualnog zlostavljanja otkrije, a još manji postotak biva procesuiran i zlostavljači osuđeni. Od ukupnog broja registriranih spolnih delikata na štetu djece, procjenjuje se da 25-30 % njih počine pedofili pa je velika pozornost društva usmjerena upravo na fenomen pedofilije.
Poremećaj obično počinje u adolescenciji
Pedofiliju ubrajamo u dijagnostičku kategoriju parafilija (perverzija) u kojoj odrasla osoba ima seksualni interes prema djetetu. Osnovno je obilježje pedofilije bilo koji oblik seksualne aktivnosti s pretpubertetskim djetetom. Prema dijagnostičkim kriterijima, moraju postojati snažna maštanja, seksualno uzbuđenje ili ponašanje, koje uključuje seksualnu aktivnost s djecom u razdoblju od najmanje šest mjeseci. Poremećaj obično počinje u adolescenciji, premda neke osobe izjavljuju da ih djeca nisu uzbuđivala do srednje dobi. Tijek je obično kroničan, posebno kod onih koji imaju pedofilne sklonosti spram muške djece, i tu je učestalost recidiviranja dvostruko veća nego kod onih koje privlače ženska djeca.
Osobe kojima je dijagnosticirana pedofilija moraju biti starije od 16 godina i imati barem pet godina više od žrtve. Točni uzroci pedofilije nisu poznati. Postoje podaci da je taj poremećaj učestaliji u nekim obiteljima, ali se ne zna pouzdano je li to zbog genetike ili naučenog ponašanja. Važnim se faktorom smatra rano iskustvo doživljenog seksualnog zlostavljanja. Većina je osoba s pedofilnim sklonostima heteroseksualna, a mnogi su oženjeni i imaju djecu. Iako se najčešće smatra da su pedofili muškarci, ima i žena pedofila. One su najčešće i same bile zlostavljane u djetinjstvu, a žrtve su im često vlastita djeca ili djeca povjerena na čuvanje.
Opasni predatori
Pedofili najčešće u odnosu sa djecom nisu nasilni, već se postupno približavaju djetetu te pridobivaju povjerenje djeteta i njegove obitelji. Oni na neki način postepeno “zavode” svoju žrtvu. Vrlo često, kroz unaprijed razrađene i dugotrajne strategije, prikupljaju podatke o djetetu i na taj način postepeno postaju dio djetetova života. Upoznavanje djece često se odvija putem interneta, koji je osobito pogodan medij koji pedofilima olakšava i upoznavanje i dobivanje informacija od djeteta. Nakon toga počinju smanjivati djetetovu suzdržanost u pogledu seksualnosti tako da nude djetetu igre i aktivnosti koje uključuju razodijevanje, počinju davati seksualne komentare ili pokazivati djetetu pornografske materijale. Na taj način započinju zlostavljanje.
Velik dio pedofila približit će se obiteljima koje su siromašne, roditeljima koji su prezaposleni, samohranim majkama kojima je dobrodošla podrška, obiteljima u kojima je prisutna bolest te obiteljima u kojima se, zbog tih ili nekih drugih razloga, briga o djeci zanemaruje ili su djeca prepuštena sama sebi. Pedofil tada dolazi kao spasitelj koji nudi pomoć ili podršku, ostavlja dojam ljubazne, dobronamjerne osobe, uvijek spremne uskočiti i pomoći. Ako je žrtva siromašna, primjerice, pedofil će ju pridobiti skupim igračkama, mobitelima; ako je usamljena, pedofil će se postaviti kao prijatelj. U većini slučajeva osoba je pažljiva prema djetetu, igra se i puna je razumijevanja za dijete, ponaša se prijateljski, može nuditi neku vrstu pomoći ili novac, a istovremeno pokušava saznati obiteljske ili djetetove tajne. Kada pedofil na taj način pridobije povjerenje djeteta, to mu olakšava da vlastito zlostavljajuće ponašanje drži u tajnosti, nekada ucjenama i zastrašivanjem djeteta.
Strah da im se neće vjerovati, budući da zlostavljači često prijete djetetu ili ga uvjeravaju da mu nitko neće povjerovati, kao i strah od posljedica prijave, mogu biti glavni razlozi zbog kojih djeca ne govore o svom iskustvu. Vrlo mala djeca ne govore jer još nemaju sposobnost shvaćanja onoga što im se dogodilo, niti verbalno mogu opisati vlastita iskustva, a blizak odnos sa zlostavljačem, briga za obitelj i sram također su razlozi nepovjeravanja. Zbog toga je važno da stručnjaci koji dolaze u profesionalan dodir s djecom znaju rano prepoznati znakove doživljenog nasilja kod djeteta, kao i neposredne posljedice koje ono ima na dijete, kako bi što prije reagirali.
Kako djeca reagiraju
Reakcije djeteta očituju se na emocionalnom, tjelesnom, ponašajnom planu, na planu seksualnosti, socijalnom funkcioniranju, kognitivnom i neurobiološkom planu i sl., a ovise o nizu faktora, kao što su razvojna dob djeteta, odnos sa zlostavljačem, trajanje i intenzitet zlostavljanja, o djetetovoj razini funkcioniranja prije zlostavljanja, osjetljivosti i otpornosti djeteta, o odnosu s primarnim figurama i obiteljskoj dinamici i sl.). S obzirom na to, reakcije djece mogu biti vrlo različite, pa neka djeca ne pokazuju uočljive negativne posljedice, ili ih pokazuju slabo, dok druga mogu imati dalekosežne i dugotrajne posljedice.
Neki su autori posljedice seksualnog zlostavljanja podijelili u četiri kategorije. To su: traumatska socijalizacija, stigmatizacija, osjećaj iznevjerenosti i osjećaj bespomoćnosti. Traumatska seksualizacija odnosi se na procese u kojima se djetetova seksualnost, uključujući seksualne osjećaje i stavove, zbog seksualnog zlostavljanja oblikuje na razvojno neprimjeren i disfunkcionalan način. Do traumatske seksualizacije, naprimjer, može doći zbog ponavljanog izlaganja djeteta seksualnom ponašanju zlostavljača koje je neprikladno djetetovom stupnju razvoja, ili kroz razmjenu nježnosti, pažnje, povlastica i darova u zamjenu za seksualno ponašanje, pa dijete uči koristiti seksualno ponašanje kao strategiju za manipulaciju drugima da bi zadovoljilo svoje razvojne potrebe.
Iznevjerenost se događa kada dijete otkriva da su mu osobe u koje je imalo povjerenja i o kojima je ovisilo direktno naudile ili ga propustile zaštititi. Na primjer, tijekom ili nakon zlostavljanja, dijete može spoznati da ga je osoba kojoj je privrženo manipulirala lažima ili se odnosila bešćutno prema njemu. Djeca mogu biti iznevjerena i od strane članova obitelji koji ih nisu zlostavljali, ali ih nisu ni zaštitili ili im vjerovali, ili su nakon razotkrivanja zlostavljanja promijenili odnos prema njima. Iznevjerenost je veća kada seksualno zlostavljanje počine članovi obitelji ili druge bliske osobe.
> Trener jednog sportskog kluba u Zagrebu seksualno zlostavljao djevojčice!
Bespomoćnost je osjećaj koji je stvoren kontinuiranim narušavanjem djetetove volje, želja i osjećaja efikasnosti jer su granice djetetovog osobnog prostora i tijela prekršene protiv djetetove volje. To se pojačava uvijek kada zlostavljanje uključuje prisilu i manipulaciju od strane počinitelja te kada djeca vide da su njihovi pokušaji zaustavljanja zlostavljanja onemogućeni, kada osjećaju strah ili se povjeravaju odraslima, ali ih ne mogu pridobiti da im vjeruju ili ih razumiju, ili kad shvate kako ih je ovisnost o zlostavljaču zarobila u zlostavljajućoj situaciji. Stigmatizacija se odnosi na primanje negativnih poruka tijekom iskustva zlostavljanja koje potiču loše osjećanje, sram i krivnju. Te poruke mogu doći izravno od zlostavljača, koji može kriviti žrtvu za aktivnost, ponižavati ju, ili krišom prenijeti osjećaj srama zbog njenog ponašanja ili pritisaka za čuvanjem tajne.
Rješavanje trauma
Tretman seksualno zlostavljanog djeteta važan je aspekt oporavka djeteta. Uključivanjem djeteta u stručni tretman nastoje se smanjiti poteškoće povezane s traumom, korištenjem različitih tehnika, u sigurnoj okolini i uz podršku. Na taj se način djetetu omogućuje da izrazi, razumije i osmisli osjećaje vezane uz zlostavljanje i zlostavljača te se suoči s brojnim reakcijama koje mogu biti vezane uz zlostavljanje. Cilj tretmana za dijete nije zaboraviti zlostavljanje, nego traumatski događaj ugraditi u svoje životno iskustvo, kako zbog prisjećanja na događaj ne bi bilo “izbačeno iz ravnoteže”. U tom segmentu, a kao dio tretmana djeteta, važan je i stručni rad s nezlostavljajućim roditeljem.
Tretman je završen kada je smanjen intenzitet djetetovih simptoma tako da više ne ometa prilagođeno funkcioniranje. Dijete bi u tom trenutku trebalo biti sposobno razgovarati o sadržajima povezanim sa zlostavljanjem uz minimalnu emocionalnu neugodu, ne bi smjelo pokazivati paralizu ponašanja ni spolno opterećena ponašanja i moralo bi imati jasnu predodžbu o tome da nije krivo ni odgovorno za zlostavljanje. Zbog toga, pravovremena i adekvatna intervencija stručnjaka može imati povoljan i dugotrajno pozitivan utjecaj na dijete i njegovu obitelj. Izostane li pomoć, iskustvo zlostavljanja može utjecati na cjelokupni razvoj djeteta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa