Sve više žena i parova se javlja i žele u javnosti iznijeti drugačiji pristup djetetu čija se bolest otkrije tijekom trudnoće. Jedni od njih su liječnik Lovro Mlakar i njegova supruga Nikolina, koji su u Varaždinu na Hodu za život iznijeli svoje iskustvo. Ispričali su da su im dva puta kod djece dijagnosticirali teške malformacije, a jedno dijete danas je s njima, dok je drugo umrlo nakon 35 sati života.
> Tine Petrušić: Draga Mirela, znam kako se osjećaš…
> Ispovijed Ane Božinović: U 6. mjesecu trudnoće rekli su mi da Iva ne može preživjeti
Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
“Najneviniji među nama trebaju našu pomoć”
Lovro: Zovem se Lovro Mlakar. Ova prekrasna žena pokraj mene je moja supruga Nikolina. Imamo jednu poruku za vas: Život je zakon! I počinje začećem. Ali to već svi znamo. Evo, okupili smo se ovdje danas da pokušamo svi zajedno oživjeti i u našem malom, lijepom gradu jednu prekrasnu stvar, koja se već godinama pokreće u Hrvatskoj. Da zajedno puhnemo i stvorimo jedan mali vjetrić, jedan povjetarac koji će skupa s nama prošetati ulicama ovog grada i napraviti jednu novu poruku, a ta je da i najneviniji među nama, a to su mala dječica u utrobama majki, trebaju našu pomoć. Da bi to postigli, svi smo mi, svaki od nas ponaosob, pozvani da u svojim malim sredinama, na radnom mjestu, u obitelji, među prijateljima u društvu, radimo nešto što je možda malo drugačije, čime ćemo možda biti izloženi kritici, možda psovki ili pak ruganju.
Ali život je takav, i život nije lagan. Ali samo uz borbu možemo nešto postići.
Najneviniji među nama trebaju našu pomoć. Odazovimo se i budimo im pomoć.
“Iza Lovre i mene je osam rizičnih trudnoća, a troje djece je danas tu s nama”
Nikolina: Mi na ovu pozornicu nismo stali da bi nekoga osudili, nego samo da bi pružili ohrabrenje.
Ja dolazim iz velike obitelji, nas je jedanaestero djece i znam da mojim roditeljima nije uvijek bilo najlakše, financijski ponajprije. Znam da je tati često bilo prebiranje bi li mogao sve pokriti, sve račune. Ali uvijek smo svi sve imali, uvijek se sve našlo, nijedan dan nismo bili gladni ili žedni, da nam je nešto falilo. Mogli smo završiti školu, fakultet koji smo željeli, znači – za sve se našlo.
Također, iza Lovre i mene je osam rizičnih trudnoća, a troje djece je danas tu s nama – Luka, Emanuel i Hana. Od moje prve trudnoće je već krenulo dosta loše, u 19. tjednu sam izgubila svu plodnu vodu i prijedlog liječnika je bio abortus. Rekli su da naše dijete nema nikakve šanse za život. Ali Lovro i ja smo se odlučili boriti, pružiti djetetu da se bori. Iza nas je bio dug put, težak, bilo je straha puno. Ali naše dijete se izborilo, izdržalo je do 33. tjedna i naše dijete je danas tu s nama, rođeno u 33. tjednu.
“Rezultat nije uvijek onaj koji mi želimo”
Prvo je bilo upitno hoće li se dijete moći razvijati bez plodne vode, bilo je upitno kad se uspjelo roditi hoće li biti mentalno zdravo, ali ništa nam to nije bilo bitno. Mi smo bili sretni da je ona tu s nama, da je živa te da se može boriti.
Nije nažalost bilo uvijek tako, nekad i naša borba nije uspjela. Vjerujem da se s nekim razlogom to trebalo dogoditi. Rezultat nije uvijek onaj koji mi želimo, planovi oni koje mi želimo, ne ostvaruju se uvijek. Tako da, izgubili smo troje djece u ranijoj trudnoći, jedno u 16. tjednu, i prije tri mjeseca naš je Damjan u 27. tjednu, nakon 35 sati života, preminuo.
Ali on je s nama tu, i sigurna sam da je sretan od gore što se borimo za njih, što se borimo za našu djecu, za svaki život, i borimo se i dalje. Samo hrabro dalje, hvala!