Dok se pred očima javnosti odvija drama trudnice i njezinog nerođenog djeteta jedna majka koja je bila u sličnoj situaciji kao i trudnica Mirela Čavajda, odlučila joj se obratiti dirljivim riječima.
> Nikolina Nakić: Nesretnoj trudnici nudi se lažna sućut i lažno brže rješenje koje to nije
Kristine Petrušić, danas je ponosna majka sina Mihaela kojemu su predviđali teške anomalije i Downov sindrom te joj savjetovali prekid života nerođenog djeteta. Kristine se odlučila za život, a predviđena dijagnoza Downovog sindroma nije se obistinila.
Pismo Tine Petrušić Mireli Čavajdi u nastavku prenosimo u cijelosti.
“Draga Mirela,
ove rečenice želim posvetiti tebi.
Izabrala sam ovu tvoju sliku.
Vidim duboku tugu i strah.
Tako mi je poznat taj izraz lica..29.01.2008 nakon posjeta privatne ordinacije na Gupčevoj zvijezdi izgledala i osjećala sam identično.
Nitko to ne može razumijeti.
U jednom trenutku sruši se cijeli tvoj svijet…
U jednom trenutku kao da te nema.
Otišla sam dalje do Petrove bolnice.
Također nam daju istu dijagnozu.
Znam i datum. Bio je to 12.2.2008.
Objašnjavanju mi da će moje dijete, naš sin strašno patiti.
Dijagnoza: Teške anomalije uz Down sindrom.
Govore mi kako su svijet i društvo okrutni prema tako ranjivim skupinama.
I potvrđujem.
Zaista jesmo.
Inkluzija nam je isključivo na papiru.
Volimo malo brinuti za Božić o njima i to je to.
Nema tu budućnosti za našu djecu, Mirela.
Govore mi da će naš sin biti nesamostalan, ovisan o drugima, na lijekovima, terapijama, pregledima i da će se patiti od prvog dana.
Čim ugleda svijetlo svijeta.
Suze mi idu.
Ne mogu sve to pohvatati.
Stojim u hodniku.
Vrti mi se.
Do maloprije sam razmišljala o tome kojom bojom oslikati njegovu sobu.
A sad?
U meni onaj nečujan vapaj: A, kako sad to doktori? Pa sve je bilo uredu?
Ne mogu to.
Ne znam.
Kako ću raditi?
Pa, moram raditi.
Ne mogu biti cijeli dan doma.
Brinuti se o njemu.
Podstanari smo.
Pitam doktoricu što bi ona učinila? Što je njen savjet?
Doktorica kaže da takvo dijete nikad ne bi rodila. Da bi to bilo sebično.
Opet suze.
Pitam se: Jesam li sebična ako ipak želim tog našeg Mihu?
Pa tako sam mu se radovala.
On je srce srca moga.
Ljubav.
Smisao.
Već kuca na trbuh.
Zar je zaista najvažnije biti zdrav?
Zar nije najvažnije da je voljen? Prihvaćen?
Tu?
Idem do auta.
Više ne znam gdje sam parkirala.
Bojim se.
Jako.
Kako će mu biti?
Hoće li patiti?
Hoće li moći u školu?
Hoće li ga drugi ismijavati?
Ma, selit ću se u Njemačku.
Konfuzija misli.
Vidim pauk mi je odnio auto.
Slučajnost?
Ne znam.
Suprug dolazi po mene
Razgovaram s njim.
Pa kako god teško bilo u ovom svijetu i društvu, bar smo skupa svi.
Padnu mi na pamet djeca koja su zdrava i imaju sve, a opet nisu sretna.
Zdravo dijete ne znači sretno dijete.
Tako je.
A svi mi želimo samo jedno: da nam djeca budu sretna.
Tko zna kakve su naše prognoze i dijagnoze?
Već sutra mogu ostati nepokretna… razboliti se.
Vozimo se.
Inače moj je Miho.
Čitam da je tvoj Grga.
Odlično ime.
Stavila sam pokraj tvoje slike, originalnu sliku ultrazvuka od 29.1.08.
To je on.
Miho.
Isto 24. tjedan.
Vidiš kako su mu usnice spuštene.
Tužan je bio taj dan kad mi je doktorica rekla za njegovo teško stanje.
Baš kao ja…
Baš kao ti sad…
Mirela, znam kako se osjećaš…
Znam to istinski.
Rodio se naš Miho.
Danas je tinejdžer, odlikaš, voli tenis i pametovati.
I NEMA Down sindrom.
Ne boj se za Grgu!
Snažan je on.
A Grga s tobom ima sve što mu treba: Majku, koja će ga dočekati u svom naručju.
Svaki život je vrijedan.
Psihoterapeut Viktor Frank kaže: Biografija nekog čovjeka ne mjeri se prema broju ispisanih stranica ili proživljenih godina, nego po bogatstvu sadržaja. ❤️, zaključno poručuje Petrušić, na čijem se FB-profilu nalaze i fotografije obitelji i sretnog tinejdžera.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
