Već dva dana živimo sa medijskom pompom gdje koriste jednu jadnu ženu i njeno nerođeno dijete kako bi izvršili svoje neke planove. Tko, pitate se? I koji su im planovi? Sve se već pomalo nazire. Ta žena, ostaje sama. Nema pomoći doli one “sve ću vas tužiti”! Nevjerojatno je to kako mediji huškaju i koji je nagovor drugih, nepoznatih ljudi za ubojstvom ove bebe. I koji god da će ishod biti činjenica je ta da će ova žena ostati sama i izgubljena do kraja života sudeći se po raznim sudovima.
Teško svjedočanstvo
Jutros sam otvorila vijesti i pročitala sam jedno svjedočanstvo koje me osvijestilo (Šokantna priča Zagrepčanke: “Radili su mi pobačaj u bolnici dok su druge žene gledale…” ). Mislila sam da majčinska ljubav nadilazi sve ljubavi, da je majka kadra učiniti sve za svoje dijete… Navodno, kada je dijete u opasnosti majka u navali adrenalina može preokrenuti automobil… Danas sam saznala da ta ljubav više ne postoji. Da se drugi pozivaju na 21. stoljeće, a zapravo su samo krvnici koji se nisu promijenili od srednjeg vijeka. Da je ovaj svijet bez te majčinske ljubavi obljutavio, nema okusa, samo miris krvi…
U ovom članku na 24 sata, jedna žena govori o svom iskustvu.
Između ostalog kaže ovim riječima:
“Što ako stvarno odlučim prekinuti trudnoću? Nije moguće da ću ubiti vlastito dijete. To su osjećaji s kojima se danas nosim i borim.”
Nitko joj nije rekao…
Žao mi je da toj ženi nitko to nije prije rekao. Da joj nitko nije rekao da će ju taj čin pratiti do kraja života. Žao mi je da joj nitko nije rekao da će ubiti dijete. Da će proliti svoju krv. Ali doslovno. Evo, žena sama pričao o tome. Žao mi je da joj nitko nije rekao da će joj dijete završiti u običnoj metalnoj posudi koja inače više ili manje služi za povraćanje i pljuvačke pacijenata. Žao mi je da joj nitko nije rekao da je prekid trudnoće nedostojanstven čin i da od njega ne možemo napraviti dostojanstvo i ljepotu jer je to ubojstvo i to najgoreg stupnja. Ubojstvo s namjerom.
Žao mi je da joj nitko nije rekao da djevojčicu koju je nosila i koja je imala dijagnozu Edwardsovog sindroma je mogla roditi. Dostojanstveno. Mogla ju je primiti u svoje ruke. Svoje dijete. Dijete svoga muža. Mogli su je pokopati. Dostojanstveno. Baš kako je i zaslužila ta djevojčica. Žao mi je da nitko nije rekao toj ženi da ne prlja svoje ruke krvlju, krvlju svoga dijeteta jer ta bol je veća od boli pokapanja bića koje je naraslo u njoj.
Žena je rekla jednu veliku istinu i hvala joj na tome. Nadam se da će uspijeti nositi svoje boli kroz život. Hrabra je.
A nama neka ovo bude dokaz protiv čega se moramo boriti. Prva ja kao žena i kao majka njih 9. Ne mogu ni zamisliti da na taj način želimo ubijati i oduzimati ženino postojanje, dostojanstvo, ljubav i sve što žena jest. Uvjeravaju nas da je bolje ubiti nego sahraniti. Da se bolje “na vrijeme riješiti” nego ljubiti i patiti. Jer, svi mi biježimo od patnje jer želimo živjeti radostan život. Ali život nije samo radost, on je ponekad i tuga ali i u toj tuzi možemo vidjeti radost. Ako ju ne možemo vidjeti onda postajemo krvnici vlastite sreće.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
