Sveti Josip, zaručnik je Marijin i Isusov hranitelj. Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muž nebeske kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega.
Bio je ponizan, skroman i šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslušni i Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Svetkovina sv. Josipa slavi se 19. ožujka, a 1. svibnja je spomendan sv. Josipa radnika.
Sveti Josip uzor očevima
Jedna od značajki koje bi trebale resiti pravog kršćanskog muškarca jest i umijeće odgoja, odnosno način na koji se muškarac odnosi prema svojoj djeci prenoseći na njih temeljne vrijednosti, odnos prema životu, radu, njihovoj majci (ženi) te u konačnici i odnos prema Bogu.
Josip je bio Isusov poočim, zastupnik njegova nebeskog Oca na zemlji, no u očima njegovih sunarodnjaka on je bio Marijin muž i Isusov otac. Kao takav, preuzeo je sve dužnosti koje idu s tom ulogom.
Važna uloga oca
Novija znanstvena otkrića pokazuju kako očeva uključenost, osjetljiva podrška i poticaj u prvim godinama djetetovog života daju jedinstveni doprinos djetetovom dugoročnom psihosocijalnom razvoju.
Očeva ljubav važna je za emocionalni razvoj djeteta u jednakoj mjeri kao što je i majčina (Studija Sveučilišta Connecticut na 10.000 djece). Istraživanja su, u razgovoru s djecom o njihovom odnosu s roditeljima, načinu na koji su ih povrijedili, te o osjećajima željenosti i potrebitosti, došla do novih zaključaka. Voditelj studije (prof. Ronald Rohner) je istaknuo da djeca koja nisu imala kvalitetan odnos s ocem najčešće su i probleme i komplekse iz tog odnosa imali i u odrasloj dobi. Takva djeca kad odrastu, kao žene bi u partneru najčešće tražile očinsku figuru, a muškarci bi kopirali ponašanje svog oca.
Posljedica takvog lošeg odnosa s ocem kod djece rađa tjeskobu, manjak samopouzdanja i gotovo patološku potrebu za ljubavlju i nježnošću.
Rohner ističe kako je utjecaj oca na dijete jednak kao i onaj od majke, a ključno je da to shvate očevi i više se uključe u odgoj djece. Brige i odgovornosti roditeljstva bi se onda nosile zajedno.
Očeva uključenost – benefit za akademski uspjeh djeteta
Očeva uključenost u odgoj djeteta ima veliki utjecaj i na akademska postignuća djeteta pokazala su brojna istraživanja. Istraživanje Hoffmana i Youngbladea iz 1999. pokazalo je da je očeva veća uključenost u rutinsku brigu o djetetu povezana s djetetovim višim ocjenama u srednjoj školi.
Clarke-Stewart je također opažajući očeve i njihove 15 i 30-mjesečne bebe utvrdila da su intelektualne vještine veće kod djece čiji očevi su uključeni u nestrukturiranu igru s djetetom, koje očevi pozitivno ocjenjuju, koja su češće u interakciji s ocem i čiji očevi podržavaju djetetovu neovisnost.
Neuključenost i udaljenost očeva u interakcijama s djecom već u ranom periodu od trećeg mjeseca života djeteta predviđaju probleme u ponašanju djece u kasnijoj dobi, dokazali su Ramchandani i sur., 2013.
Uloga oca iznimno je važna u socijalnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju djeteta
Kad je kvaliteta očeve interakcije s djetetom niska (npr. zanemarivanje, nasilje) tada, što je više vremena u takvoj interakciji s djetetom, to će odnos privrženosti među njima biti manje siguran opisali su Brown i sur., 2007.
To isto naravno vrijedi i za majke. Kad je kvaliteta očeve interakcije s djetetom visoka (npr. osjetljivost na djetetove potrebe i poruke, podrška, uključenost), sigurna privrženost se može razviti čak i kada otac provodi relativno malo vremena s djetetom (Brown i sur., 2007).
Muškarci su jednako sposobni brinuti se za djecu kao i žene: kada imaju jednaku podršku (kada im se pruže iste šanse), muškarci i žene razvijaju vještine za brigu i bavljenje s djetetom jednakom brzinom; i čini se da ne postoji biološka razlika u osjetljivosti prema djeci (Lamb i sur., 1987) i kapacitetu za pružanje bliskosti i pažnje (Parke, 2008).
Otac je uz majku najvažniji model prema kojem djeca formiraju sliku svijeta
Otac svojim odnosom utječe na razvoj djeteta. Tu se posebno ističe uloga oca kao modela po kojem djeca uče – gdje je otac za dječake važan kao model za identifikaciju s vlastitim spolom, a za djevojčice kao parametar za razumijevanje suprotnog spola (Holcer, 2015).
U pubertetu djevojčicama tata služi kao orijentacijski model po kojem će tražiti partnera – ili da mu bude što sličniji ili da mu bude sušta suprotnost (Holcer, 2015).
Sistematizirajući velik broj znanstvenih istraživanja Ken Canfield (1999) izradio je okvir prema kojem je moguće razlikovati nekoliko dimenzija očinstva. Canfield je dokazao da “djeca očeva koji su uključeni u njihov život pokazuju veći stupanj socijalizacije, emocionalnog razvoja i akademskog postignuća.”
Kroz sigurnu, toplu, osjećajnu vezu i odnos pun potpore otac pozitivno utječe na cjeloviti razvoj djeteta. Iz tog je razloga u najboljem interesu djeteta, iznimno važno očuvati taj odnos i djetetu pružiti učenje uz majku i oca.
U svibnju 2018. godine, sociolog Mark Regnerus sa Sveučilišta u Teksasu u svom jepredavanju pod nazivom “Što znanstvena istraživanja otkrivaju o djeci koju podižu homoseksualni parovi?”, održanom u Zagrebu u organizaciji U ime obitelji i Hrvatskog katoličkog sveučilišta, istaknuo činjenicu da djeca u svom odrastanju, a i kasnije trebaju “trajnu, stabilnu prisutnost majke i oca čija ljubav ih je začela ili zajednicu koja joj je najsličnija”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
