Slučaj Tuam: Što je istina o dječjoj grobnici koju su mediji pretvorili u optužnicu protiv Crkve?

Pronalazak posmrtnih ostataka još 22 djece tijekom iskapanja na području nekadašnjeg doma za majke i bebe u irskom Tuamu ponovno je ovu priču vratio na naslovnice svjetskih medija. Vijest BBC-ja prenijeli su i brojni hrvatski mediji, no i ovoga puta u naslovima je dominirao isti narativ koji se godinama ponavlja – da su za tragediju odgovorne katoličke časne sestre.

Tako su se ponovno mogli pročitati naslovi poput Indexovog “Irske časne bacile stotine tijela beba u septičku jamu. U lijesovima pronađena još dva”, dok 24Sata nadodaje i riječ ”STRAVA” uz lažnu tvrdnju ”Irske časne sestre bacile stotine beba u septičku jamu. U lijesovima pronašli još 22 tijela”… Ovakvim naslovima se kod čitatelja namjerno ostavlja dojam da je riječ o dokazanoj činjenici da je Katolička Crkva isključivi krivac za smrt i način pokopa djece. 

Već sama optužba da je kriv cijeli kolektiv (sve časne sestre), a ne pojedinac, otvara sumnju. Optužba cijelog kolektiva podsjeća na ciljani bezrazložni napad na Katoličku crkvu stvarajući predrasudu kako su ljudi iz posvećenog života u Katoličkoj crkvi mentalno nestabilni, što se savršeno uklapa u teoriju da ”Bog ne postoji” i da je ”religija opijum za narod”.

Suprotno medijski napisima, službena višegodišnja istraga koju je provela irska vlada daje drugačiju sliku. Izvješće Istražnog povjerenstva za domove za majke i djecu, osnovanog 2015. godine, nakon opsežne istrage zaključuje da mnoge tvrdnje koje su godinama dominirale medijima nisu potvrđene ili su iznesene bez potrebnog povijesnog konteksta. Oni na koje pada stvarna odgovornost – lokalne vlasti, uzroci visoke smrtnosti djece i okolnosti pokopa, podaci su koji se rijetko ili nikako ne spominju u senzacionalističkim medijskim izvještajima.

Domom je upravljalo Vijeće okruga Galway, a ne časne sestre

Dom za majke i bebe djelovao je između 1925. i 1961. godine u gradu Tuamu u okrugu Galway. Bio je namijenjen ženama koje su zatrudnjele izvan braka i njihovoj djeci, u vrijeme kada je irsko društvo takve žene često odbacivalo. U domu su završavala i djeca čiji roditelji zbog krajnjeg siromaštva nisu mogli skrbiti o njima, a dio djece kasnije je bio posvojen ili smješten u udomiteljske obitelji.

Jedna od činjenica koja se u medijskim izvještajima najčešće prešućuje odnosi se na pitanje odgovornosti za upravljanje ustanovom.

Točno je da su svakodnevnu brigu o majkama i djeci vodile časne sestre reda Bon Secours. Međutim, one nisu upravljale domom niti su donosile ključne odluke. Prema službenom Izvješću Istražnog povjerenstva, Dom u Tuamu bio je u vlasništvu i pod kontrolom Vijeća okruga Galway, koje je odlučivalo o njegovu radu, financiranju i uvjetima u kojima su živjeli majke i djeca.

>Istina o masovnoj grobnici dječjeg doma u Tuamu: Što su glavnostrujaški mediji prešutjeli?

Komisija izričito navodi da je Vijeće okruga Galway donosilo sve glavne odluke, dok su sestre Bon Secours vodile svakodnevni život doma, iako čak nisu bile zaposlenice vijeća. Lokalne vlasti financirale su potrepštine za majke i djecu, plaćale liječnika, kapelana i vanjsku primalju te su bile odgovorne za održavanje zgrade i poboljšanje životnih uvjeta. Ostale troškove osoblja snosile su časne sestre.

Posebno je zanimljiv podatak iz Izvješća da se rad doma gotovo uopće nije spominjao na sjednicama Vijeća okruga Galway, premda je upravo ono bilo odgovorno za njegov rad, a sastanci vijeća održavali su se u samoj zgradi doma. Drugim riječima, lokalne vlasti bile su odgovorne za ustanovu, ali joj nisu posvećivale gotovo nikakvu pozornost.

Ta činjenica bitno mijenja sliku odgovornosti, ali se u velikom broju medijskih izvještaja gotovo i ne spominje.

Smrtnost djece bila je problem cijele Irske

Brojka od 796 umrle djece redovito se navodi kao dokaz navodnog sustavnog zlostavljanja, no bez šireg povijesnog konteksta.

Službena istraga pokazuje da je smrtnost dojenčadi u Irskoj tijekom prve polovice 20. stoljeća bila izrazito visoka, osobito među siromašnim stanovništvom. Domovi poput Tuama bili su prenapučeni, a bolesti poput ospica, gripe, tuberkuloze i gastroenteritisa u takvim su se uvjetima brzo širile. Situaciju su dodatno pogoršali veliko siromaštvo i nestašica hrane tijekom 1940-ih godina.

Komisija navodi da je čak tri četvrtine svih smrti zabilježeno upravo tijekom 1930-ih i 1940-ih, dok je vrhunac smrtnosti dosegnut 1943. godine. Nakon toga broj umrle djece naglo pada, istodobno kada se zahvaljujući antibioticima, cjepivima i poboljšanim životnim uvjetima smanjuje smrtnost dojenčadi u cijeloj zemlji.

Novinar David Quinn, pozivajući se na zaključke Komisije, ističe kako su domovi bili kronično prenapučeni i nedovoljno financirani upravo od lokalnih vijeća koja su njima upravljala.

Izvješće iz 1947. nije optužilo časne sestre

Velik broj današnjih rasprava zanemaruje i izvješće državne zdravstvene inspektorice Alice Litster iz 1947. godine.

Litster nije bila katolkinja niti osoba sklona braniti redovnice. Pripadala je Irskoj Crkvi, a u drugim je ustanovama vrlo otvoreno kritizirala časne sestre kada je smatrala da za to postoje razlozi.

Nakon obilaska Tuama zapisala je da su dojenčad bila “dobro njegovana”, da su sestre Bon Secours bile “pažljive i brižne” te da je prehrana bila izvrsna. Zaključila je kako uzrok visoke smrtnosti ne treba tražiti u radu časnih sestara.

Najveći dio kritika usmjerila je prema Vijeću okruga Galway. Upozorila je da trudnice nisu primane u dom prije sedmog mjeseca trudnoće, zbog čega su mnoge dolazile već narušenog zdravlja, te da nije postojala izolacijska jedinica za zarazne bolesti jer lokalne vlasti nisu osigurale sredstva za njezinu izgradnju.

>Nalaz državne komisije u Irskoj: U katoličkim domovima nije bilo namjernih ubojstava ili zanemarivanja djece

Quinn ističe kako upravo činjenica da je Litster u drugim domovima bez zadrške kritizirala časne sestre pokazuje vjerodostojnost njezina izvješća. Da je odgovornost u Tuamu vidjela u radu sestara Bon Secours, napisala bi to jednako jasno.

Osim toga, različita iskustva ljudi koji su živjeli u domu ne pokazuju ništa sporno – neka djeca su bila zadovoljna, a neka ne. PJ Haverty primjerice, opisuje život u domu kao težak. S druge pak strane službeno izvješće bilježi brojna pozitivna svjedočanstva o radu časnih sestara, posebno sestre Hortense, koja je godinama vodila dom. Bivši štićenici opisivali su je kao osobu koja je voljela djecu, pomagala im i imala “zlatno srce”, dok su pojedini svjedoci sestre Bon Secours nazvali “najljubaznijim i najdražim časnim sestrama” koje su upoznali.

Jesu li tijela djece doista bačena u septičku jamu?

Najpoznatija tvrdnja o Tuamu glasi da su časne sestre bacale tijela djece u septičku jamu. Upravo je ta rečenica godinama oblikovala percepciju javnosti. Međutim, službena istraga ne potvrđuje takvu tvrdnju.

Komisija navodi da tijekom godina postoji “mnogo netočnih komentara o lokalitetu Tuam”, kao i da nije vođen registar pokopa, premda je upravo Vijeće okruga Galway bilo zakonski obvezno voditi takvu evidenciju.

Istraga zaključuje da se posmrtni ostaci ne nalaze u aktivnoj septičkoj jami, nego u komorama izgrađenima unutar starog, rashodovanog spremnika za otpadne vode. Takav način pokopa ocijenjen je krajnje neprimjerenim, a Komisija smatra da se dio posmrtnih ostataka nalazi i ispod današnjeg spomen-vrta.

To ne umanjuje tragediju koja se dogodila u Tuamu niti odgovornost za brojne propuste. No pokazuje da su mnoge tvrdnje koje su godinama predstavljane kao utvrđene činjenice daleko složenije nego što sugeriraju medijski naslovi.

Službena državna istraga nije pronašla dokaze da su časne sestre namjerno ubijale ili izgladnjivale djecu, niti potvrđuje tvrdnju da su njihova tijela bačena u aktivnu septičku jamu. Naprotiv, jasno pokazuje da se odgovornost za funkcioniranje doma ne može odvojiti od uloge Vijeća okruga Galway, koje je ustanovom upravljalo i bilo odgovorno za njezin rad.

>Što se krije iza napada svjetskih medija na katoličku Irsku – slučaj Tuam i groblje male djece

Izvor: narod.hr