Chicago je, čini se, pobijedio New York i Havaje u nadmetanju za lokaciju buduće predsjedničke knjižnice Baracka Obame, a ta je ustanova, prema američkoj tradiciji, spomenik u slavu godina provedenih u Bijeloj kući.
Simi Valley u Kaliforniji ponosi se knjižnicom Ronalda Reagana, Bill Clinton svoju je predsjedničku knjižnicu otvorio u Little Rocku u Arkansasu, a George W. Bush u travnju 2013. u Dallasu u Teksasu.
Dvije godine prije odlaska s dužnosti, Barack Obama treba objaviti ime grada u kojem će biti sagrađena njegova knjižnica, a prema američkim medijima bit će to Chicago koji je pobijedio svoje takmace, grad New Yorku i Havaje.
Obama je odrastao na Havajima, a studirao je na sveučilištu Columbia u New Yorku, no kanal NBC News tvrdi da je prihvaćen prijedlog Sveučilišta iz Chicaga na kojemu je Obama bio profesor prava da predsjednička knjižnica bude u tom gradu.
Obama, koji u siječnju 2017., napušta Bijelu kuću kada mu istekne drugi mandat, na Čikaškom sveučilištu podučavao je sve do izbora u Senat 2004. U ožujku je i čikaško gradsko vijeće jednoglasno odobrilo zemljište za gradnju knjižnice.
Predsjedničke knjižnice, hramovi propagande
Prvi je svoju knjižnicu otvorio Franklin Roosevelt u želji da okupi i na jednom mjestu učini dostupnim javnosti sve arhive kako bi se izbjegla mogućnost da se dokumenti rasprše i izgube.
Predsjedničke knjižnice korisne su znanstvenicima, sveučilištima i strastvenim istraživačima američke politike i povijesti, ali dakako i široj javnosti koja u njima može pronaći zadivljujuću količinu tekstova, fotografija i videosnimaka.
Knjižnica Lyndona Johnsona (“LBJ”) u Austinu u Teksasu pravi je zlatni rudnik sa stotinama snimljenih telefonskih razgovora.
Predsjedničke knjižnice nisu samo dvorane u kojima su pohranjeni dokumenti, to su ujedno i muzeji.
“To je hram propagande”, tvrdi Benjamin Hufbauer sa sveučilišta u Louisvilleu u Kentuckyju, autor knjige o predsjedničkim knjižnicama.
“Zapravo, te su knjižnice nešto kao posljednja kampanja predsjednika koji pokušava izboriti samome sebi bolje mjesto u Povijesti. Kao i faraoni, predsjednici grade spomenike sebi samima”, kaže Jonathan Zimmerman, profesor povijesti na Njujorškom sveučilištu.
Podsjeća da je upravo to poručila karikatura u Washington Postu uz naslov “Velika piramida u Austinu” kojom je list ironično popratio otvaranje biblioteke “LBJ”.
Greške i propusti
Sjene u predsjedničkim mandatima, kontroverze i očite pogreške rijetko zauzimaju važna mjesta u predsjedničkim knjižnicama. Afera s Monicom Lewinsky, mladom pripravnicom s kojom je Bill Clinton imao ljubavnu aferu, jedva da se spominje u muzeju u Little Rocku.
Jednako tako polemike koje su pratile dva mandata Georgea W. Busha (2001.-2009.), a napose otkriće da je odobrio tehnike ispitivanja koje se smatraju mučenjem, primjerice simuliranje utapljanja primjenjivano na zatvorenicima osumnjičenima za terorizam, tek se uzgred spominju u knjižnici 43. predsjednika Sjedinjenih Država.
“S vremenom se ‘greške i flagrantni propusti’ ipak ispravljaju”, napominje Hufbauer i podsjeća na muzej Ronalda Reagana u kojem se skandal Irangate (tajna prodaja oružja Iranu kojom se financirao pokret desničarske gerile Kontrasa u Nikaragvi) jedva spominjao u prvim godinama rada knjižnice da bi s vremenom zauzeo važnije mjesto.
Financirane novcem poreznih obveznika
Osim afera koje su obilježile mandate američkih predsjednika, njihove knjižnice mete su kritika i zbog načina financiranja.
Prema zakonu iz 1995. godine, predsjednik – a točnije rečeno njegovi donatori, plaćaju izgradnju knjižnice, a zatim savezna država u kojoj je ta ustanova smještena na sebe preuzima dio troškova rada.
Prikupljanje novca za gradnju ne podliježe nikakvom zakonu u SAD-u i zapravo je dio mnogo šire rasprave o financiranju političkog života i dominantne uloge donatora u američkoj demokraciji.
Jonathan Zimmerman podsjeća na polemiku koju je 2001. godine izazvao Bill Clinton kada je velikodušno pomilovao izuzetno bogatog poslovnog čovjeka Marca Richa koji je bio kazneno gonjen zbog utaje poreza. Ali, obitelj Marca Richa sudjelovala je u financiranju gradnje knjižnice Billa Clintona.
U želji za transparentnošću, Zaklada Obama obećala je objaviti sve donacije veće od 200 dolara i najavila je da neće prihvaćati donacije iz inozemstva.
Financiranje je predmet polemike i zbog toga jer rad takve ustanove financira vlada savezne države.
“Nemam ništa protiv toga da George W. Bush ili Barack Obama žele ispričati svoju stranu njihova mandata. Ali protivim se tomu da to čine na račun američkih poreznih obveznika”, kaže Zimmerman.
U SAD-u su se javili i neki glasovi koji zagovaraju da se sve predsjedničke knjižnice okupe na jednom mjestu koje bi bilo dostupno svima i da se svi predsjednički arhivi ujedine.
No izgledi da se neki predsjednik odrekne tako moćnog sredstva kojim sam sebi podigne Panteon za sada se čine maleni.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: Narod.hr/h
Photo: fah
