Danas znamo da je turska emigracija u starim europskim demokracijama uvjerljivo glasala za sultana – Erdogana: Njemačka 63 posto, Nizozemska 61 posto, Austrija 73,5 posto i neslužbena europska prijestolnica Belgija, dvotrećinskih 75 posto. U svojoj potpori uvođenja sultanata daleko su nadmašili glasače u Turskoj, one koji izravno osjećaju posljedice vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, one koji glasuju u strahu od progona, koji su u medijskoj blokadi „bombardirani“ režimskom promidžbom i kreativnim brojenjem glasova.
Ne znamo koliki bi postotak Bošnjaka iz BiH glasao za sultanat u Turskoj. No sudeći prema snimkama oduševljenja referendumskom pobjedom Erdogana sa sarajevskih ulica, sultanat se ne bi trebao plašiti referenduma. I u ovom trenutku kada stara Europa polako i u strahu počinje primjećivati kamo ide Erdoganova Turska, čini mi se važnim podsjetiti na posebne odnose BiH, odnosno Bošnjaka i Turske koji su mogli postati i lekcija i primjer. A nisu.
Slučaj Čajdraša
Moderna Turska država je politički i vojno (preko turskog bataljuna UNPROFOR-a) ušla u BiH u vrijeme rata 1994. godine, u sklopu američke mirovne inicijative, obnove hrvatsko – muslimanskog savezništva i potpisivanja Washingtonskog sporazuma o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. Tursku su u mirovni proces uvele SAD, kako bi s jedne strane kao većinski muslimanska država davala osjećaj zaštićenosti Bošnjacima – Muslimanima, a s druge strane – kako bi kontrolirala islamsku radikalizaciju Bošnjaka – Muslimana uvezenu u ratu, preko tzv. mudžahedina i propovjednika radikalnog islama, uglavnom iz država arapskog poluotoka, Pakistana, Afganistana…
Bila je to Demirelova, prozapadna i visoko sekularizirana Turska, s vojskom kao krajnjim čuvarom sekularnosti. Doduše u demokratskim su standardima malo zaostajali, zatvori su im bili puni islamista. Turski je bataljun raspoređen u Zenicu, jedno od središta islamske radikalizacije u ratu i sjedište odreda El-Mudžahid. O zaštitničkoj ulozi turskih vojnika svjedoči i dnevnik tadašnjeg župnika Bože Markotića, iz Čajdraša, hrvatskog sela u predgrađu Zenice, u kojem je na molbu župnika i župljana turski zapovjednik organizirao stražu, čuvajući preostale Hrvate od upada mudžahedina.
Osobito su se trudili pokazati da oni u BiH nisu osvajači, niti su nasljednici Osmanskog Carstva. No zanimljiv je i događaj koji je uslijedio, i koji se uklapa u mozaik čudnovatog britansko – mudžahedinskog i šireg zapadnjačko-mudžahedinskog šurovanja u središnjoj Bosni: britanski zapovjednik UNROFOR-a je potjerao Turke iz Čajdraša, ukinuo stražu i ponovo izložio Hrvate napadima islamskih boraca.
Tadašnja Turska je bila jako različita od današnje. Tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel politički je bio bliži s Franjom Tuđmanom, nego s Alijom Izetbegovićem, koji je uostalom odbio položiti vijenac na grobMustafe Kemala Ataturka, osnivača moderne turske države.
Ataturk nije pravi
Jer, po njegovim mjerilima nije bio pravi musliman. No i u Demirelovoj Turskoj je već iznutra jačao panislamistički pokret, s globalnim ambicijama. Iste godine kada turski bataljun odlazi u BiH kao nadzor radikalizaciji, gradonačelnik Istanbula, grada koji najavljuje političke trendove u Turskoj, postaje Izetbegoviću mnogo bliži – Recep Tayyip Erdogan.
Obojica su osuđivani i zatvarani zbog islamističkih ideja. U Demirelovoj Turskoj, gradonačelnik Erdogan je osuđen na zatvorsku kaznu (deset mjeseci, izdržao četiri) zbog javne recitacije poeme, kojom je prema presudi poticao na vjersku mržnju i ugrožavao sekularizam, baš kao što je svojedobno Alija Izetbegović bio osuđen u Titovoj Jugoslaviji zbog stavova izraženih u Islamskoj deklaraciji. Erdogan je između ostalog recitirao: „džamije su naše vojarne, njihove kupole naše su kacige, minareti su naše bajonete, a vjernici naši vojnici…Vrlo slično Izetbegovićevim mislima iz Deklaracije: vi danas trebate biti propovjednici… da biste sutra postali vojnici…. Nedemokratski režimi zbog takvih ideja zatvaraju i zato s vremenom padaju i propadaju.
Zapad je ignorirao njihovu ozbiljnost i opasnost. I zato je sada ustrašen, izgubljen i ide prema propadanju vlastitih vrijednosti.
Erdogan kao personifikacija islamističke političke strasti u suradnji s profesorom i diplomatom Ahmetom Davutogluom kao personifikacijom neoosmanske političke doktrine, osvojili su Tursku i počeli je mijenjati. Islamizirati. Najprije su dakako počele čistke u vojsci. Uslijedili su valovi čistki u državnoj upravi, pravosuđu, medijima, na sveučilištu… Neoosmanizam je postala službena vanjska politika, a BiH uže i Balkan šire, postali su najveće neoosmanske izvozne destinacije: preko investicija u vjerske objekte i kulturu, TV sapunica, političke suradnje, gospodarskih investicija…. Osmanlije su s vremenom prestali biti povijesni osvajači u BiH, već su postali protjerani osloboditelji Balkana, a Bošnjaci njihovi potomci.
Ahdnama, povelja sultana Mehmeta II. koja govori o potčinjavanju osvajaču, jer sultan dopušta (samo) bosanskim franjevcima da obavljaju svoje vjerske obrede uz uvjet poštovanja njegove vlasti, promovira se kao prvi dokument o ljudskim pravima u Europi, Osmansko Carstvo kao lučonoša europske demokracije!!!
Ivo Andrić je simbolički prognan iz Travnika. U nekad gotovo čisto katoličkom Čajdrašu izgrađena je 28. po redu džamija na zeničkom kraju. Pod turskim političkim kišobranom došlo je do specifičnih islamskih investicija arapskih zemalja diljem BiH, poput sela i hotelskih resorta zatvorenog tipa. BiH je postala turska baza za regionalnu investicijsku ekspanziju strateški usmjerenu na ovladavanje teritorijem. U Hrvatskoj su te investicije usmjerene na jadransku obalu, Slavoniju, a u posljednje vrijeme raste i zanimanje za Gorski kotar i Liku. Baš sultanski.
Sve nacist do nacista
Istodobno Erdogan šalje poruke da mu je Alija prije smrti ostavio BiH u amanet, da je Bosna ostavština Osmanlija, da su i Austrijanci potomci Osmanlija. A u novije vrijeme i da je cijela stara Europa nacistička, osobito Njemačka i Nizozemska. I prijeti destabilizirati Europu novim valom izbjeglica.
Cijelu kolumnu pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr
