Aktivistica koja se bori protiv establishmenta i briselski birokrat – tko će od njih postati predsjednik Slovačke?

Događaj koji je uvelike odredio ishod predsjedničkih izbora u Slovačkoj, čiji će se drugi krug održati u subotu 30. ožujka, dogodio se u veljači prošle godine. Mladi novinar portala aktuality.sk Jan Kuciak i njegova zaručnica Martina Kušnirova ubijeni su iz pištolja u njihovu domu pokraj Bratislave. Oboje su imali tek 27 godina. Ubojstvo je ubrzo povezano s Janovim pisanjem o tome da je je Marija Troskova, savjetnica i ljubavnica tadašnjeg šefa vlade Roberta Fica iz socijaldemokratske stranke Smer-SD, bila ujedno i poslovna partnerica i bivša ljubavnica talijanskog mafijaša koji je živio u istočnoj Slovačkoj. To je bio glavni povod za Ficinu ostavku nedugo nakon ubojstva. Tada su mnogi promatrači smatrali da je logično da je Kuciak bio žrtva mafije.

No u međuvremenu su uhićeni izvršitelji i pokazalo se da je biznismen Marijan Kočner vjerojatni naručitelj. On se od lipnja prošle godine nalazi u pritvoru zbog privrednog kriminala: Kočner je u jesen 2017. već telefonski prijetio Kuciaku. Kuciak je to prijavio policiji, ali policija nije poduzela ništa. Kuciak je posebno pratio korupcijske afere, među kojima je i ona o mogućoj povezanosti sumnjivih poslovnih ljudi sa socijaldemokratskom strankom na vlasti  SMER-SD. Prošlog tjedna je je Kočner i službeno optužen da je naručio to ubojstvo.

Potpora vladajuće stranke kao kamen oko vrata

I upravo zato je Slovački “Briseslki ćato”, Maroš Šefčović, u prvom krugu izbora dobio 19% glasova: Njegova suparnica je u subotu 16. ožujka dobila 40%, i to njegovu pobjedu u drugom krugu čini praktički nemogućom. Naime, iako je nezavisni kandidat, njega podupire SMER-SD, a u Slovačkoj su oni trenutno popularni otprilike koliko i HDZ u trenutku kad je Sanadera zaustavila austrijska policija kad je pokušavao pobjeći u SAD. Najveći njegov problem je što većina Slovaka ne želi glasati ni za koga tko podržava bivšeg premijera Roberta Ficu, inače bivšeg komunista (prije 90.) niti itko želi glasati za nekog kog podržavaju socijaldemokrati, odnosno SMER-SD. Očito, Šefčović bi bolje prošao da nije tražio potporu Smera.

Šefčoviću je međutim problem i njegova besprijekorna karijera kao diplomata i europskog dužnosnika, ma kako to paradoksalno zvučalo. On je još 1985. otišao na studij u Moskvu gdje je ostao do 1990. Kasnije je bio diplomatski predstavnik Slovačke u Zimbabweu i Kanadi, a 1999. je imenovan za veleposlanika u Izraelu, gdje ostaje do 2002., doktoriravši u međuvremenu u rodnoj Bratislavi 2000. Godinu dana kasnije postaje stalni predstavnik Slovačke u EU gdje ostaje do 2009., kad nasljeđuje Manuela Barosa na mjestu europskog povjerenika (ministra) za obrazovanje i kulturu. Nakon toga seli na mjesto dopredsjednika Europske komisije, prvo za upravu i međuinstitucionalne odnose, a potom za energetsku uniju gdje je radio na smanjenju ovisnosti o Rusiji i njihovom plinu.

Dakle, radi se o čovjeku koji od 1985. nije dulje vrijeme proveo u Slovačkoj, koji je tipični predstavnik europskog establishementa, i koji je sve do 1989. bio član slovačke komunističke partije. To i studij u Moskvi s jedne strane, te dugogodišnje službovanje u samom vrhu Europske komisije, te podrška krajnje korumpirane socijaldemokratske stranke ga čine bezličnim i za većinu Slovaka nepoželjnim kandidatom, čija karijera izrazito podsjeća na onu Andreja Plenkovića.

Lijevi kandidat, desno od Plenkovića

Iako je nominalno političar lijevog centra, a Plenković nominalno desnog, on je zapravo desno od Plenkovića. Naime, slovački su socijaldemokrati – ljevičari odbili ratificirati Istanbulsku konvenciju, a hrvatski navodni demokršćani nisu. I su slovački socijaldemokrati s “lijevog centra” odbili pristupiti marakeškoj konvenciji, za razliku od hrvatskog tzv. “desnog centra”.  Šefčović se također oštro protivi legalizaciji usvajanja djece od strane istospolnih parova i istospolnim brakovima. No u Slovačkoj mu prigovaraju da jednostavno ne razumije unutarnju politiku, i općenito slovačke prilike.

Njegova protukandidatkinja Zuzana Čaputova je dobila više nego dvostruko više glasova u prvom krugu. Zalaže se, iako Predsjednik ima kao i kod nas vrlo ograničen mandat, za to da istospolni parovi mogu sklapati brakove i posvajati djecu, što sad nije moguće. Iako obećava veća prava za istospolne parove i ekološka je aktivistica, a usto zagovara pravo na pobačaj, dakle izrazita ljevičarka u tradicionalnoj i konzervativnoj Slovačkoj, njena se popularnost temelji na tome da je doživljavaju kao anti-establishment kandidata.

Andrej Kiska, trenutni predsjednik koji je to postao prije pet godina u drugom krugu, natječući se upravo protiv bivšeg premijera Fice, je odustao od kandidature za drugi mandat. Iako izabran uz potporu desnice kao nezavisni kandidat, on je podržao Čaputovu, i to je također bitan čimbenik koji je doprinio njenoj vjerojatnoj pobjedi. A tajkun Kiska je, unatoč aferama s utajom poreza i neprijavljivanjem prihoda, i dalje političar kojem Slovaci daleko najviše vjeruju. Ostali političari su jednostavno izgubili povjerenje.

Čaputova kao kandidat anti-establishmenta

Uz potporu predsjednika na odlasku Čaputova je obećala kraj “otmice države” – povlačenja konaca kojim se upravlja državom iz pozadine, odnosno udar na “Duboku državu”, i borbu protiv bezakonja i arogancije vlasti, što je dobro odjeknulo u javnosti. Iako ljevičarka, podržava slovačko članstvo u NATO paktu te zadržavanje dosadašnje vanjske politike.

No razlike su u svemu drugom. Dok se njen protukandidat Šefčović zauzima za “brzu deportaciju” migranata, odnosno da se “ljude koji nemaju ovdje što tražiti pošalje kući što je brže moguće”, i da “Slovaci sami imaju pravo odlučiti tko dolazi u njihovu zemlju”, Čaputova i tu promovira ultraliberalnu politiku.

Popularnost Čaputove zapravo najbolje objašnjava činjenica da je ta 45-godišnja odvjetnica do prije godinu dana, kad je postala zamjenica predsjednika novoosnovane lijevo-liberalne stranke “Progresivna Slovačka”, bila izvan politike, što je u očima Slovaka čini “čišćom” od onih koji su u politici već do sad uprljali ruke. A još važnije od toga – posljednjih 17 godina je provela u jednoj nevladinoj organizaciji i vodila je dugogodišnji postupak protiv ilegalnog odlagališta otpada u svom rodnom gradu Pezinoku. Još važnije od toga – jedan od njenih protivnika u tom sporu bio je i spomenuti građevni tajkun Marijan Kočner, koji je trenutno u zatvoru zbog prijevare, a kojeg su prošlog četvrtka policijski istražitelji i službeno optužili da je naručio ubistvo Jana Kuciaka.

U tome treba tražiti ključ njene popularnosti, a ne u njenim stavovima o istospolnim brakovima, koji su Slovacima trenutno očito sporedna tema, a korupcija i ubojstva novinara najvažnija. Ona se time nametnula ne samo kao protivnik establishmenta, nego na simboličnoj razini i korupcije koja je u Slovačkoj kao i većini postkomunističkih zemalja sveprisutna. A dio popularnosti valja pripisati i slovačkoj desnici, koja je napada da je lezbijka (iako živi s muškarcem) i židovka, što je javnost većinom doživjela kao primitivan i grub napad na njen integritet i pokazalo se kao izrazito kontraproduktivno.

Spomenimo i da su biskupi u Slovačkoj pozvali građane da – ne izađu na izbore, odnosno da ne podrže niti jednog od dvoje kandidata.