Nakon legalizacije eutanazije u nekoliko zemalja članica EU, primjećuje se zaokret od zaštite života prema sprječavanju patnje, osobito kada su u pitanju osobe s neizlječivim bolestima, što dovodi u pitanje primjenu takvih zakona.
Belgija je legalizirala eutanaziju 2002. godine, među prvim zemljama u svijetu, a danas ondje eutanazija čini 2,4% svih smrtnih slučajeva – od kojih je sve veći broj onih koje nisu trajno i neizlječivo bolesne, a što kao uvjet propisuje belgijski zakon.
Dr. Benoit Beuselinck, onkolog i profesor na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu objasnio je nedostatke zakona o eutanaziji. Naglasio je da u odluci za eutanaziju najčešće prevladaju psihološki aspekti, a ne fizička bol, i da se mentalna ili egzistencijalna patnja ne može objektivno procijeniti. Upravo to nudi prostor za široko tumačenje zakona i njegovu zloupotrebu.
Video s dr. Beuselinckom pogledajte ovdje:
“Danas možemo vidjeti da su česti razlozi podnošenja zahtjeva za eutanaziju strah od patnje u budućnosti, strah od gubitka vlastite samostalnosti, strah od toga da ćemo postati teret obitelji, da nećemo moći raditi stvari koje volimo te da ćemo izgubiti autonomiju i neovisnost. Upravo ovi čimbenici često prevladavaju”, ističe dr. Beuselinck.
Ističe da zakon o eutanaziji stavlja naglasak na autonomiju u odnosu bolesnika i njegovog liječnika. “To znači da nemate pravo glasa ako vaša žena želi biti eutanizirana, a vi se ne slažete s time. Ako vaše 19-godišnje dijete ima anoreksiju – a kod anoreksije se često javlja želja za smrću – i želi biti eutanizirano, vi, kao roditelj, ne možete ništa učiniti”, rekao je dr. Beuselinck.
Naglašava da se liječnici često pozivaju na želje svojih bolesnika i liječničku tajnu te da nema načina na koji bi se to moglo kontrolirati.
“Potreban nam je zakon koji bi jasno naveo riječ “terminalan”. Osim toga, potreban nam je zakon koji ne uključuje duševnu bol. Prema mojoj analizi, možemo vidjeti da ovim zakonom ponuda stvara potražnju”, rekao je dr. Beuselinck.
Naglasio je da se u Belgiji godišnje oko 800 slučajeva eutanazije ne prijavljuje. Dao je primjer jednog liječnika koji tvrdi da ne prijavljuje svoje slučajeve eutanazije jer ih smatra uobičajenim medicinskim postupkom koji smije obavljati kada mu se čini ispravnim i kada bolesnik to želi.
“Od primjene eutanazije samo u izvanrednoj situaciji došli smo do autonomije i odlučivanja o tuđem životu u roku od nekoliko godina. Legalizacijom eutanazije – čina koji je protuprirodan i namijenjenim za iznimne slučajeve koji su vrlo rijetki – pokreće se lavina koja na kraju dovodi do eutanazije dostupne ljudima s osteoporozom, depresijom, transseksualcima koji su nezadovoljni svojom operacijom…”
“Više ne dajemo prednost solidarnosti, brizi, ovisnosti jednih o drugima i ljubavi koju pokazujemo brineći za drugoga, već neovisnosti i autonomiji”, smatra Beuselinck te ističe da takav pogled na čovjeka može negativno utjecati na ljude koji imaju duševne bolesti kao što je depresija te da oni zbog toga mogu misliti da je njihov život bezvrijedan ako ih liječnik koji bi ih trebao liječiti – može usmrtiti.
