Davor Dijanović: Odricanje od vrijednosti kršćanstva, obitelji i zdravoga patriotizma dovelo je Zapad do današnjega stanja

Odricanje od vrijednosti kršćanstva, obitelji i zdravoga patriotizma dovelo je Zapad do današnjega stanja za koje jedino još slijepci ne vide da je autodestruktivno. Je li vrijeme za povratak provjerenim vrijednostima

Jahači kulture smrti služe se idejama talijanskoga marksista Antonija Gramscija, koji je tvrdio da marksisti na Zapadu trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće. Za promjenu je potreban ‘dugotrajan pohod na institucije’ – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise, radio. Kad opstrukcionisti postanu previše uporni, etiketirajte ih kao fašiste ili naciste ili antisemite… Recepti su ovo mnogo puta viđeni i u Hrvatskoj

Frankfurtska škola zastupala je tzv. kritičku teoriju, koja je u biti ‘destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzervativizam’. Frankfurtska škola isticala je kako zločini Zapada proizlaze iz same njegove naravi koju je oblikovalo kršćanstvo

‘Propast Zapada’ dvosveščana je najpoznatija knjiga njemačkoga povjesničara i filozofa Oswalda Spenglera objavljena 1918., odnosno 1922. godine. Spengler je u svojim prognozama bio vrlo jasan: ‘Ti umireš. Vidim u tebi sve značajke stigmi propasti. Mogu dokazati da tvoje golemo bogatstvo i tvoje golemo siromaštvo, tvoj kapitalizam i tvoj socijalizam, tvoji ratovi i tvoje revolucije, tvoj ateizam, tvoj pesimizam i tvoj cinizam, tvoj nemoral, tvoji uništeni brakovi i tvoja kontrola rađanja, cijede iz tebe i posljednju kap krvi odozdo i ubijaju te odozgo, ubijaju te u mozak i istrijebit će te – mogu ti dokazati da se kod tebe vide svi znakovi umirućih zemalja iz davnih vremena – Aleksandrije, Grčke i neurotičnoga Rima.’ Spengler, kao i neki drugi filozofi povijesti, smatrao kako je kultura slična živome organizmu. Kulture se rađaju kako bi ostvarile svoj životni potencijal, prolaze kroz razdoblja mladosti, zrelosti i starosti i na kraju neizbježno umiru. Kritičari teze o propasti Zapada ironično poručuju kako se već sto godina govori o njegovoj propasti, a na kraju Zapad nikako da propadne. Naravno, riječ je o površnim i diletantskim trećerazrednim komentarima onih ljudi koji očito ne razumiju povijesne procese. I Zapadno Rimsko Carstvo propadalo je, naime, stoljećima, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.

Kultura smrti

Nakon objave Spenglerova djela dogodili su se brojni procesi koji su doveli do dodatnoga slabljenja zapadne civilizacije. Drugi svjetski rat središte je svjetske moći preselio iz Europe u Ameriku, a ono što se dogodilo nakon 1968., nakon šezdesetosmaške revolucije, zadalo je novi udarac zapadnoj civilizaciji koji je doveo do stanja koje je Ivan Pavao II. nazvao ‘kulturom smrti’. Zapadna civilizacija doslovce izumire, a najbolja potvrda tomu činjenica je kako će do kraja ovog stoljeća jedino europski kontinent (ako se isključe useljavanja neeuropskoga stanovništva) smanjiti svoj broj stanovnika, dok će, primjerice, afrički kontinent narasti za čak četiri puta. I nije to samo proces demografske tranzicije, to je proces demografske i vrijednosne autodestrukcije. O fenomenu kulture smrti 2001. godine knjigu ‘Smrt Zapada’ objavio je američki (paleo)konzervativni politički komentator, publicist i bivši savjetnik američkih predsjednika Patrich Buchanan. Korijene smrti Zapada Buchanan vidi u tzv. kulturnoj revoluciji koja je od šezdesetih godina 20. st. pa na ovamo dovela do radikalne transformacije vodećih ideja, mišljenja, vjerovanja, vrijednosti, načina življenja i moralnih mjerila zapadnoga čovjeka. Kulturna revolucija, a riječ je – kako ju je najbolje formulirao član neomarksističke Frankfurtske škole Erich Fromm – o ‘seksualnoj, dječjoj i ženskoj revoluciji’ izravno je usmjerena protiv kršćanskoga svjetonazora, braka i obitelji, a njezini su stjegonoše redom proizišli iz marksističko-frojdističkoga ideološkog inkubatora. Kako bi obezvrijedili instituciju braka, neki su akteri revolucije u propagandnim publikacijama išli toliko daleko da su tvrdili kako je brak ‘institucija nastala na silovanju’ (Andrea Dworikin) i kako se ne može uništiti nejednakost muškaraca i žena dok se ne uništi brak (Robin Morgan). Christina Sommers piše, pak, kako ‘feminizam ističe nepostojanje razlika između prostitucije, braka i spolnoga zlostavljanja’. Sheile Cronin ide dalje: ‘Budući da je brak za ženu ropstvo, jasno je da se pokret žena mora koncentrirati na napadanje te institucije. Sloboda žena ne može se postići bez ukinuća braka’.

Prema Buchananu, nove ideje tzv. seksualne revolucije – koje se od šezdesetih masovno propagiraju u sredstvima javnoga priopćavanja diljem Zapada – dovele su do tektonskoga poremećaja u načinu razmišljanja američkih i zapadnih žena, što je pak dovelo do današnje katastrofalne demografske slike zapadnih zemalja. Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija postali su četiri jahača ‘kulture smrti’, dok su pilula i kondom ‘srp i čekić nove kulturne revolucije’. Prema belgijskome demografu Ronu Lesthagheu, kojega Buchanan u knjizi apostrofira, krah braka i bračne plodnosti rezultat je trajnoga odmicanja zapadnoga svjetonazora od kršćanskih vrijednosti – žrtve, altruizma, svetosti braka – u smjeru militantnoga svjetovnog individualizma usredotočenoga na vlastite potrebe. Početak ‘smrti Zapada’ Buchanan smješta u šezdesete godine 20. st.: ‘Poslijeratni procvat nataliteta počeo je 1946., dosegnuo vrhunac 1957. i prestao 1961. (…) Zatim se pojavio protuljudski pokret iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Guru tog pokreta bio je Paul Ehrlich, profesor biologije na Sveučilištu Stanford. Njegov je bestseler Population Bomb)…’.

Frankfurtska škola i Gramscijev recept

Američki komentator smatra da je glavni krivac za ‘Smrt zapada’, tj. elita koja je izvršila protuudar na procvat nataliteta, već spomenuta tzv. Frankfurtska škola: ‘Propagandni napad na obitelj, koji ona zastupa, pridonio je krahu obitelji. Danas u Americi ima manje od četvrtine obitelji s oba roditelja. A oslobođenje žena od tradicionalne uloge žene i majke, koje je ta škola među prvima zagovarala, dovelo je do omalovažavanja i obezvrjeđivanja te uloge u američkome društvu’. Najpoznatiji članovi Frankfurtske škole bili su glazbeni kritičar Theodor Adorno, psiholog Erich Fromm, sociolog Wilhelm Reich te filozofi Herbert Marcuse i Jürgen Habermas. Frankfurtska škola zastupala je tzv. kritičku teoriju, koja je u biti „destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzervativizam’. Frankfurtska škola isticala je kako zločini Zapada proizlaze iz same njegove naravi koju je oblikovalo kršćanstvo. Kritička teorija, dodaje Buchanan, uvodi ‘kulturni pesimizam’, osjećaj otuđenosti, beznađa i očaja, u kojemu narod, premda živi u izobilju i slobodi, spoznaje kako su njegovo društvo i zemlja ugnjetavački, zli i da ne zavrjeđuju njegovu ljubav i odanost’. Iz kritičke teorije, koja se tobože zalaže za eliminiranje svih dominacija i opresija, de facto je proizišao stav o tomu da je sve zapadno fašističko i ugnjetavačko. Na metodološkome planu, jahači kulture smrti služe se idejama talijanskoga marksista Antonija Gramscija, koji je tvrdio kako marksisti na Zapadu trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće. Za promjenu je potreban ‘dugotrajan pohod na institucije’ – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise, radio. Strategija je sljedeća: ‘Članovi i čelne organizacije moraju se neprestano dovoditi u nezgodan položaj, diskreditirati i degradirati naše kritičare. Kad opstrukcionisti postanu previše uporni, etiketirajte ih kao fašiste ili naciste ili antisemite. (…) Ta će ideja, nakon stalnoga ponavljanja, u glavama slušatelja postati činjenicom.’ Recepti su ovo mnogo puta viđeni i u Hrvatskoj. Herbert Marcuse pisao je kako glavnu ulogu u novoj kulturnoj revoluciji imaju radikalni mladi ljudi, feministkinje, crni militanti, homoseksualci, otuđeni, asocijalni, žene, manjine i kriminalci. Riječ je zapravo o novoj ‘avangardi’ revolucije, umjesto prije instrumentaliziranoga radništva. Najvažnije, pak, oružje revolucije su seks i droga. Ne skrivajući svoje ciljeve, Marcuse posve otvoreno piše: ‘Može se s pravom govoriti o kulturnoj revoluciji, jer je prosvjed uperen protiv cijeloga kulturnog ustroja (…) To je jedna stvar koju možemo reći s potpunom sigurnošću. Tradicionalnoj ideji revolucije i tradicionalnoj strategiji revolucije došao je kraj. Te su ideje staromodne (…) Ono što moramo poduzeti jest jedan tip široke i raspršene dezintegracije sustava.’ Današnja potpuna inverzija vrjednota nije ništa drugo nego promjena ‘cijeloga kulturnog ustroja’ o kojoj piše Marcuse. Kako bi odsjekla glavu obitelji, oca, Frankfurtska škola zagovarala je matrijarhat, u kojemu vlada majka, i ‘androgenu teoriju’ prema kojoj su muške i ženske uloge zamjenjive, a mogu se i u cijelosti zamijeniti. Wilhelm Reich izrijekom se založio za uništenje obitelji pomoću ‘agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi’, dok je Theodore Adorno obitelj smatrao fašizmom ‘jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi’. Marcuse je i homoseksualne pokrete smatrao jednim od oruđa nove revolucije. U tom je smislu zanimljivo navesti što je poznati američki psihijatar i psihoanalitičar dr. Charle Socarides, čije citate Buchanan prenosi u svojoj knjizi, napisao o tomu kako su homoseksualne veze maknute s popisa bolesti: ‘Ti novi izumitelji nisu napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnoga svećenstva, zajednicu psihijatara, i neutralizirali ju radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara (American Psyhiatric Association) pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći ‘izliječili’ homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom ‘nije poremećaj’, nego samo ‘stanje’ – jednako neutralno kao i ljevorukost. (…) Mi koji se nisko suglasili s tom novom političkom definicijom, ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a učeni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove. (…) Velike nakladničke kuće odbijale su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a borci za prava homoseksualaca i lezbijka zauzeli su vodeća mjesta na američkim fakultetima. (…) Godine 1973. militantni borci za prava homoseksualaca prijetnjama su prisilili američko udruženje psihijatara da skine homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja.’ Da je Frankfurtska škola uspjela u svojim planovima, vidljivo je danas svima koji nisu potpuno slijepi, a kako ne bi bilo zabune, i sam je Marcuse naglasio kako ‘nije bila riječ o porazu 1968., nego o pobjedi, dugoročnom trijumfu, jer su ideje iz 1968. duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta’.

Genderizam

Ipak, vrhunac kulture smrti nedvojbeno predstavlja tzv. genderistička ideologija. Marguerite A. Peeters u knjizi „Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja’ ističe sljedeće: ‘U razdoblju manjem od jednog stoljeća ideje revolucionarnih manjina dovele su do dubokih promjena u mentalitetu i ponašanju većine ljudi na Zapadu. Nova kultura ne samo da prihvaća, dopušta i tolerira, nego čak ‘slavi’ seksualno lutanje mladih, uzastopnost u brojnosti seksualnih partnera, raznolikost ‘seksualnih orijentacija’, zajednički život izvan braka. Spolni obrazovni programi u školama – ne samo državnima, nego i privatnim – barem prešutno, ako ne i izrijekom potiču već nekoliko naraštaja na promiskuitet i promiču etiku slobodnoga izbora, uskraćujući adolescentima ljudski i moralni odgoj. Internet i brz razvoj tehnologije stavljaju pornografiju nadohvat ruke sve mlađe i sve brojnije publike. Nije li s osamnaest godina većina mladih zapadnjaka već sve iskusila te izgubila nadu i želju za osnivanjem obitelji? Budući da mnogi k tomu dolaze iz razrušenih obitelji, više se ne usuđuju vezati.’ Pravi je cilj rodne ideologije za Peetersovu razgradnja ženske i muške specifičnosti koje su upisane u antropološku konfiguraciju muškarca i žene, njihov jedinstveni identitet, žensku ili mušku narav, svaku antropološku datost, a napose ulogu žene kao majke i supruge. ‘Distinkcija između spola i rodne specifičnosti suprotstavlja tijelo neke osobe njezinoj društvenoj funkciji i zvanju. Ona razbija ontološko jedinstvo osobe, koja tako biva na neki način odvojena od same sebe. Tijelo žene i njezina predispozicija za majčinstvo postaju neprijatelj protiv kojega se treba boriti, realnost koju treba poricati. Majčinstvo postaje stereotip, koji treba razgraditi. Rodna ideologija je utoliko odlična ilustracija posmodernističkog dekonstrukcionizma jer izražava želju muškaraca i suvremene žene da se ‘oslobode’ onoga što je zadano – antropoloških, ontoloških i teoloških determinacija koje su upisane u njihovu narav.’ Postmodernizam, dodaje Peetersova, razgrađuje ‘datost, realnost, ono što postoji po sebi, bitak, početak, stvoreni svijet. U postmodernističkoj kulturi jednakost ostaje vrhunska vrijednost, čak imperativ, ali se definira u smislu jednakoga pristupa individualnim i stalnom promjenjivim mogućnostima izbora. Budući da jednakost više nema stabilan sadržaj, treba ju osvojiti, i to neprestanom i upornom borbom protiv struktura, stereotipa i tradicija, koje ne dopuštaju pojedincima – napose ženama – pristup slobodnom izboru. Ta borba nikada ne završava postizanjem definitivnoga statusa: pristup potpunoj lepezi svih mogućnosti izbora proces je promjena kojemu nema kraja.’

U knjizi ‘Bogoubojstvo Zapada’ Zoran Vukman gender ideologiju definira kao razrađeni sustav potpuno nove antropologije koja redefinira Postanak, Genezu. ‘.. Radi se o vjerovanju koje se institucionalizira kao znanstvena postavka i koja u metaforičkom smislu piše novu Knjigu Postanka ili Antigenezu, obrnutu priču o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu nego u vlastitim tezama. To je do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak.’ Gender ideologija – koja nameće nove regule gay ideologije, ali i uvodi razliku između spola i roda, pa bi tako spol bio zadan, a rod bi mogli birati – prema Vukmanu predstavlja ulazak u ‘kod, šifru ljudskog postanka, u izvorište’ i pokušaj je ‘da se ta šifra iznova napiše, da se genotip čovjeka redefinira, njegovo antropološko, spolno i duhovno ustrojstvo, na djelu je stvaranje potpunog novoga čovjeka u povijesti, i nedvojbeno, jedna vrsta nadčovjeka – odnosno čovjeka koji sada nadilazi sebe tako što će nadići i spolno-rodnu uvjetovanost. To je opasna iluzija i novost koju čak ni Dostojevski ni Nietzsche nisu mogli predvidjeti. Da bi se provela u djelo takva agenda, treba redefinirati tisućljeća ljudske baštine i iznova napisati Knjigu Postanka.’ U isto vrijeme dok se promicatelji kulture smrti s neviđenom mržnjom obrušavaju na zapadnu kulturu, povijest i tradiciju (a s ideologijama poput genderizma i na zdrav razum), na Zapad u cjelini, i proglašavaju ga isključivo fašističkim, kolonijalnim i rasističkom – a vrhunac toga ludila vidimo ovih dana u Americi gdje se ruše spomenici istaknutim američkim povijesnim figurama (uskoro nas vjerojatno očekuje i preimenovanje glavnoga grada Washingtona s obzirom na to da je George Washington imao robove?) – u Europu posebice dolaze milijuni ljudi koji pripadaju potpunoj drugoj kulturi i civilizaciji.

Egzistencijalni umor i velika zamjena stanovništva

Današnja Europa, piše u knjizi „Čudna smrt Europe“ Douglas Murray, gotovo da i nema želje da se razmnoži, da se bori za sebe, pa čak ni da zauzme stav u nekoj raspravi. Oni na vlasti kao da misle da nije važno ako Europljani i europska kultura nestanu s ovoga svijeta. Murray dodaje: ‘Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas postoji na svijetu, Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost. (…) U Europi postoji problem egzistencijalnoga umora i osjećaja da je Europa zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s novom pričom. Masovna imigracija – zamjena velikog dijela europskog stanovništva drugim narodima – jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča: izgleda da smo mislili da je promjena dobra baš kao i status quo’.

Samomržnja je bitna odlika kulture smrti: ‘I premda se u Europi moglo slaviti baš svaku svjetsku kulturu, isticanje dobrih stvari o Europi u Europi postalo je vrlo problematično. Multikulturalno doba bilo je doba europskog samoosporavanja u kojemu se domaćinsko društvo udaljilo od sebe u nadi da ga se ne će zamijetiti osim, možda, u obliku kakva dobronamjerna posrednika. Upravo je zbog toga, među ostalim, proslavljeni američki politički filozof Samuel Huntington u svojoj posljednjoj knjizi napisao: ‘Multikulturalizam je u osnovi protueuropska civilizacija. To je, zapravo, protuzapadnjačka ideologija.” Nametanje povijesne krivnje sastavni je dio ideologije samouništenja: ‘U Americi, baš kao i u Australiji, takvo stalno spominjanje krivnje mijenja prirodne osjećaje naroda prema vlastitoj prošlosti. Osjećaj domoljublja pretvara u sram ili u najmanju ruku u vrlo pomiješane emocije, a iz toga proizlaze problematične posljedice. Zemlja koja vjeruje da nikad nije učinila ništa loše zemlja je koja u svakome trenutku može počiniti zlo. Ali zemlja koja smatra da je stalno postupala loše ili da je u prošlosti počinila strašne, neoprostive zločine, vjerojatno će postati zemlja koja sumnja da će ikad u budućnosti moći učiniti išta dobra. Bez obzira na mudrost svojih djela, zemlja postaje nesigurna u sebe. Usađivanje ideje o izvornome grijehu u naciju najbolji je mogući način za poticanje sumnje u sebe. Nacionalni izvorni grijeh sugerira da možeš učiniti malo toga dobroga jer si od početka pokvaren. (…) Samo si europske nacije i njihovi potomci dopuštaju da ih se procjenjuje po najlošijim trenucima iz njihove povijesti. Ali ono što to samokažnjavanje čini još zlokobnijim činjenica je da se odvija u trenutcima u kojima se od Europljana očekuje da se prema svima drugima ponašaju u skladu prema njihovim najsvjetlijim postignućima.’

Stanje u kojemu je Europa danas posljedica je odricanja od kršćanskih vrijednosti koje su ranije činile kohezivno tkivo Staroga kontinenta. Ili, kako to formulira Murray: „Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može. (…) I dok se identitet Europe u prošlosti temeljio na vrlo specifičnim, da i ne govorimo i vrlo dubokim filozofskim i povijesnim čimbenicima (…) današnja europska etika i vjerovanja – odnosno europski identitet i ideologija – bave se ‘poštovanjem’, ‘snošljivošću’ i (najviše samonegirajućim od svega) ‘raznolikošću”. Takve plitke definicije o sebi mogu nam pomoći da preživimo još nekoliko godina, ali one ni u kojem slučaju ne mogu potaknuti dublju odanost koju društva moraju dosegnuti žele li preživjeti duže’. Od Spenglerova djela ‘Propast Zapada’ do danas prošlo je više od sto godina. Propast Zapada evoluirala je u samouništenje Zapada. A time je još jednom dobila potvrdu ona Pilarova misao da narode, a to vrijedi i za druge kolektive, nije moguće izvana uništiti, nego oni propadaju ako su uvjeti propasti u njima samima. Odricanje od vrijednosti kršćanstva, obitelji i zdravoga patriotizma dovelo je Zapad do današnjega stanja za koje jedino još slijepci ne vide da je autodestruktivno. Je li vrijeme za povratak provjerenim vrijednostima?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.