Politico.eu i ove godine objavio je popis najmoćnijih ljudi u Europi, a na tom je popisu i autorica serijala u Harry Potteru, J.K. Rowling. No, unatoč tome, ni ona nije bila zaštićena od medijskog linča i linča na društvenim mrežama nakon što je pokušala upozoriti na opasnosti rodne tranzicije kod djece, napisavši: “Osjeća se kao da smo na rubu medicinskog skandala.”
> Rowling i 150 lijevo-liberalnih javnih osoba: Ljevica ograničava slobodu govora
> 8 činjenica koje trebate znati: Kako rodna ideologija šteti djeci?
J. K. Rowling na svom je blogu objavila esej o razlozima zašto je javno iznijela mišljenje o pitanjima spola i roda. U eseju reagira na niz napada kojim je bila izložena nakon što je iznijela svoje mišljenje oko promjene spola.
Napadi transrodnih lobija na nju billi su mnogobrojni i uvredljivi. Među osobama koji su je osudili zbog njezina istupa bio je i Daniel Radcliffe, glumac koji u filmovima snimljenim po njezinim romanima utjelovljuje lik Harryja Pottera.
Sve što je iznijela, J.K. Rowling objasnila je u svojem je eseju kojega do sad nismo imali prilike čitati u hrvatskom prijevodu.
Prijevod cjelokupnog eseja J. K. Rowling donosimo u nastavku:
Upozorenje: ovaj tekst sadrži neprimjerene izraze za djecu
Ne pada mi lako pisati o ovoj temi, a razlozi će uskoro postati očigledni, ali znam da je vrijeme da objasnim svoj stav oko teme koja je postala krajnje toksična. Pišem ovo bez imalo namjere da pridodam toj toksičnosti.
Za one koji ne znaju: prošlog prosinca sam tvitala svoju podršku Maya-i Forstater, poreznoj stručnjakinji koja je izgubila svoj posao zbog tvitova koje se smatralo „transfobičnim“. Ona je svoj slučaj predala na radni sud, zatraživši od suca da presudi da li je filozofsko uvjerenje da je spol biološki uvjetovan zaštićeno zakonom. Sudac Tayler je presudio da nije.
Moj interes za trans teme prethodio je gotovo dvije godine Maya-inom slučaju, i tijekom tog razdoblja pažljivo sam pratila rasprave oko koncepta rodnog identiteta. Upoznala sam trans osobe, i čitala razne knjige, blogove i članke koje su pisale trans osobe, stručnjaci za rod, interspolne osobe, psiholozi, stručnjaci za zaštitne mjere, socijalni radnici i liječnici. Diskurs sam pratila i na internetu i u tradicionalnim medijima. S jedne strane je moj interes bio uvjetovan mojom profesijom jer pišem seriju kriminalističkih priča čija se radnja odvija u današnje vrijeme i moja fiktivna detektivka u godinama je kad ju takve teme zanimaju i utječu na nju, a s druge strane, tema je to od velikog osobnog interesa, a ono što slijedi upravo to objašnjava.
Cijelo vrijeme dok sam istraživala i učila, na mom Twitter timeline-u iskakale su optužbe i prijetnje od strane trans aktivista. Inicijalni okidač bio je jedan like. Kad se kod mene javio interes za rodni identitet i transrodna pitanja, počela sam raditi sliku ekrana (screenshot) komentara koji su me zaitrigirali kako bih imala podsjetnike na ono što bih kasnije mogla istražiti. Jednom prilikom sam u svojoj rastresenosti kliknula na like umjesto da napravim screenshot. Taj jedan like se smatrao dokazom pogrešnog načina razmišljanja i započelo je kontinuirano uznemiravanje slabijeg intenziteta.
Par mjeseci kasnije, zločin mog slučajnog like-a je uvećan praćenjem Magdalen Berns na Twitteru. Magdalen je bila nevjerojatno hrabra mlada feministica i lezbijka koja je umirala uslijed agresivnog tumora na mozgu. Pratila sam ju jer sam htjela uspostaviti direktan kontakt s njom, u čemu sam i uspjela. Međutim, Magdalen je čvrsto vjerovala u važnost biološkog spola, i smatrala da se lezbijke, koje ne žele izlaziti s trans ženama s penisom, ne bi trebalo smatrati netrpeljivim. Te su se točkice počele povezivati u glavama trans aktivista na Twitteru i razina zlostavljanja na društvenim mrežama se povećala.
Ovo sve spominjem kako bih objasnila da sam bila savršeno svjesna toga što će se dogoditi kad podržim Maya-u. Do tad sam već četiri ili pet puta doživjela „otkazivanje“ na društvenim mrežama (cancellation). Očekivala sam prijetnje nasiljem, da će mi reći da „doslovce ubijam trans osobe svojom mržnjom“, da će me se nazivati pizdom i kučkom, naravno, pozivati na spaljivanje mojih knjiga, iako mi je jedan posebno zlostavljački nastrojen muškarac rekao da bi ih on kompostirao.
Ono što nisam očekivala nakon mog „otkazivanja“ bila je lavina elektronske pošte i pisama koja se sručila na mene, a velika većina njih su bili pozitivnog tona, uz zahvale i izražavanje podrške. Pošiljatelji su bili vrlo različite ljubazne, empatične i inteligentne osobe, neki od njih su se bavili rodnom disforijom i trans osobama i svi su bili ozbiljno zabrinuti načinom kako jedan socio-politički koncept utječe na politiku, medijsku praksu i zaštitne mjere. Zabrinjavale su ih opasnosti koje prijete mladim ljudima, gay osobama i erozija prava žena i djevojaka. Prije svega ih je zabrinjavala klima straha koja ne koristi nikome – najmanje od svega trans mladima.
Maknula sam se s Twittera na nekoliko mjeseci prije i nakon što sam Maya-i tvitala podršku, jer sam znala da to zasigurno neće doprinjeti mog mentalnom zdravlju. Vratila sam se samo zbog toga što sam htjela podijeliti besplatnu dječju knjigu tijekom pandemije. Čim sam to učinila, aktivisti koji bez imalo sumnje sebe smatraju dobrim, dragim i progresivnim osobama, brzo su se opet vratili na moj timeline, smatrajući kako imaju pravo nadzirati moj govor, optuživati me za mržnju, nazivati misoginističkim uvredama, i prije svega – kao što svaka žena koja je uključena u ovu debatu zna – izrazom TERF.
Ako do sada niste znali, a zašto biste i morali znati – „TERF“ je akronim kojeg su stvorili trans aktivisti, a puni naziv je Trans-Exclusionary Radical Feminist (Trans isključiva radikalna feministica). U praksi se sada već veliki broj vrlo različitih žena naziva tom kraticom – TERF, a velika većina njih nikada nije ni bila radikalna feministica. Primjeri tih tzv. TERF-ova u rasponu su od majke jednog gay djeteta koja se plašila da njeno dijete želi promjenu spola kako bi izbjeglo homofobično zlostavljanje, zatim do jedne, sada vrlo nefeministične starije dame, koja se zaklela da nikada više neće ići u Marks & Spencer jer dozvoljavaju bilo kojem muškarcu koji tvrdi da se osjeća kao žena, ući u ženske kabine za isprobavanje. Da ironija bude veća, radikalne feministice nisu čak ni isključive u trans pitanjima – one uključuju trans muškarce u svoj feminizam, jer su bili rođeni kao žena.
Ali optužbe da ste TERF bile su dostatne da se utjera strah velikom broju ljudi, institucija i organizacija koje sam nekada uistinu voljela, a koji su se dali zaplašiti taktikom vrijeđanja i grubosti. „Nazivat će nas transfobičnim!“, „Reći će da mrzim trans osobe!“ Pa što je slijedeće, reći će da imate buhe? Govoreći iz pozicije biološke žene, veliki broj ljudi koji je na pozicijama moći, morat će pokazati muda (a bez sumnje je moguće da se ona mogu steći, kako smatraju ljudi koji tvrde da riba klaun dokazuje da ljudi nisu dismorfična vrsta.)
Dakle, zašto ja onda ovo radim? Zašto sam odlučila izaći u javnost? Zašto ne istražujem u tišini i držim glavu dolje?
Pa, imam pet razloga zbog kojih sam zabrinuta oko novog trans aktivizma i odlučila progovoriti.
Kao prvo, imam dobrotvornu zakladu koja je fokusirana na ublažavanje socijalne obespravljenosti u Škotskoj, s posebnim naglaskom na žene i djecu. Između ostalog moja zaklada podržava projekte za zatvorske zatvorenice i one koje su preživjeli obiteljsko i spolno zlostavljanje. Isto tako financiram medicinska istraživanja multiple skleroze (MS), bolesti koja se vrlo različito ispoljava u muškaraca i žena. Već jedno vrijeme mi je jasno da novi trans aktivizam ima (ili će imati, ako budu ispunjeni svi njihovi zahtjevi) značajan utjecaj na veliki broj stvari koje podržavam, jer guraju stvari u pravcu urušavanja pravne definicije spola i žele ju nadomjesiti rodom.
Drugi razlog je što sam ja bivša učiteljica i osnivateljica dobrotvorne udruge za djecu, a time zainteresirana i za obrazovanje i mjere zaštite.
Kao i veliki broj drugih, duboko sam zabrinuta zbog mogućeg učinka pokreta za trans prava na oba područja.
Treće, kao autorica koja je često bila zabranjivana, zainteresirana sam za slobodu govora i javno sam ju branila pa čak i kad je riječ o Donaldu Trumpu.
Kod četvrtog stvari postaju već uistinu osobne. Brine me ogroman broj mladih žena koje žele promijeniti spol i jednako tako sve veći broj onih koje se žele vratiti na svoj izvorni spol jer žale zbog koraka koje su poduzele. U nekim slučajevima su nepovratno izmjenile svoja tijela i na taj način izgubile svoju plodnost. Neke kažu da su se odlučile na promjenu spola kada su shvatile da ih privlači isti spol i da su se djelomično odlučile na promjenu spola zbog homofobije unutar društva ili obitelji.
Većina ljudi nije svjesna – a nisam ni ja bila, dok se tom temom nisam počela baviti kako treba – da je prije deset godina velika većina osoba koje su željele tranziciju u suprotni spol bila muškarac. Taj omjer je sada obrnut. U Ujedinjenoj Kraljevini je došlo do porasta od 4400% kod djevojaka koje šalju na tretman mijenjanja spola. Autistične djevojke su više nego prezastupljene ako ih usporedimo s ostalima.
Isti je fenomen zapažen i u SAD-u. Američka liječnica i znanstvenica, Lisa Littman, tim se pitanjem počela baviti 2018. godine. U jednom intervjuu je rekla:
„Roditelji su na internetu opisivali vrlo neobičan uzorak transrodne identifikacije gdje su više prijatelja ili čak čitava skupina prijatelja u isto vrijeme postajala transrodno identificirana. Bila bih neodgovorna kad ne bih kao potencijalne faktore razmotrila socijalnu zarazu i utjecaj vršnjaka.
Littman spominje Tumblr, Reddit, Instagram i Youtube kao faktore koji doprinose brzom početku širenja rodne disforije. Ona pri tome vjeruje da su unutar okvira transrodne identifikacije „mladi razvili posebno izolirane eho sobe“.
Njezin rad je izazvao bijes. Optuživali su ju da je puna predrasuda i da širi pogrešne informacije o trans osobama, na nju se sručio uragan zlostavljanja i koncentrirana kampanja kako bi se diskreditiralo i nju i njen rad. Taj časopis je njen tekst skinuo s interneta i poslao ga na novu recenziju prije nego je ponovno objavljen. Međutim, njena je karijera doživjela sličan udarac onom koji je doživjela Maya Forstater. Lisa Littman se usudila osporiti jednu od središnjih dogmi trans aktivizma, a to je da je rodni identitet neke osobe prirođen, poput seksualne orijentacije. Aktivisti inzistiraju da se nikoga ne može nagovoriti na to da bude trans.
Veliki broj suvremenih trans aktivista tvrdi da će se tinejdžer koji je rodno disforičan i kojem ne dozvolite promjenu spola, pokušati ubiti. Psihijatar Marcus Evans je u članku u kojem objašnjava zašto je dao otkaz u klinici Tavistock (rodna klinika u Engleskoj u sklopu Državnog zavoda za zdravstvo) naveo da tvrdnje da će se djeca ubiti ako im se ne dozvoli tranzicija „nisu potkrijepljne nikakvim pouzdanim podacima ili studijama iz tog područja. Niti su u skladu sa slučajevima s kojima sam se ja desetljećima bavio kao psihoterapeut.“
Tekstovi mladih trans muškaraca odaju skupinu vrlo osjetljivih i pametnih ljudi. Što sam više čitala njihove priče o rodnoj disforiji, s njihovim pronicljivim opisima anksioznosti, disocijacije, poremećaja u prehrani, samoranjavanja i samomržnje, to više sam se pitala da li bi i ja možda pokušala proći tranziciju da sam se rodila 30 godina kasnije. Ta privlačnost bijega od postajanja ženom bila bi vrlo snažna. Ja sam se kao tinejdžerica borila s vrlo ozbiljnim OCD-om (opsesivno-kompulzivnim poremećajem). Da sam na internetu mogla naći zajednicu i suosjećanje koje nisam mogla naći u svom bliskom okruženju, mislim da me se moglo nagovoriti da se pretvorim u sina kojeg je moj otac tako otvoreno želio umjesto kćeri.
Kad čitam o teoriji rodnog identiteta, sjećam se kako sam se u mladosti osjećala mentalno aseksualno. Sjećam se kako se Colette opisala „mentalnim hermafroditom“ i riječi Simon de Beauvoir: „Savršeno je prirodno za buduću ženu da se osjeća indignirano zbog ograničenja koje joj nameće njezin spol. Stvarno pitanje nije zašto bi ih trebala odbiti: problem je razumjeti zašto ih prihvaća.“
Budući da u 80-ima nisu postojale realne šanse da postanem muškarac, knjige i glazba su mi pomogli i u pogledu mog mentalnog zdravlja kao i kad su drugi promatrali i prosuđivali moju seksualnost. Zbog takvog promatranja i prosuđivanja velik broj djevojaka ima neprijateljski stav prema svom tijelu dok su tinejdžerice. Ja sam, na svu sreću, otkrila neki svoj osjećaj bivanja drugačijom i moje dvojbe oko toga da sam žena odražavale su se u djelima ženskih pisaca i glazbenica koje su me uvjeravale da je usprkos svemu što jedan seksistički svijet pokušava nabacati na ženska tijela, u redu ne osjećati se roza, lepršavo i pokorno unutar vlastite glave; da je u redu osjećati se zbunjeno, mračno, i seksulano i aseksualno, nesigurno u pogledu tko si i što si.
Htjela bih ovdje biti vrlo jasna: znam da je tranzicija rješenje za neke osobe koje su rodno disforične, iako sam jednako tako svjesna, zahvaljujući intenzivnom istraživanju, da studije uvijek iznova pokazuju da se 60-90% tinejdžera koji su rodno disforični s vremenom prestane tako osjećati. Uvijek me se iznova nagovaralo da „samo upoznam neke trans osobe“. I jesam: uz par mlađih ljudi, koji su svi bili krasni, poznam i jednu transeksualnu ženu koja se sama tako opisuje, i koja je starija od mene i divna. Iako je otvorena o svojoj prošlosti kad je bila gay muškarac, uvijek mi je bilo teško zamisliti ju kao bilo koga drugog nego ženu, i ja vjerujem (i nadam se) da je potpuno sretna što je prošla tranziciju. Ali budući da je ona starija, morala je proći strog i dug postupak evaluacije, psihoterapije i postepene transformacije. Trenutna eksplozija trans aktivizma zahtijeva uklanjanje gotovo svih čvrstih sustava kroz koje je nekada kandidat za promjenu spola morao proći. Muškarac koji ne namjerava proći operaciju i uzimati hormone, sada može dobiti Potvrdu o priznavanju roda (Gender Recognition Certificate) i pred zakonom se smatrati ženom. Mnogi toga nisu svjesni.
Živimo u doba koje je obilježeno mizoginijom više nego ijedno drugo koje sam proživjela. 80-tih sam mislila kako će moje buduće kćeri, ako ih budem imala, biti u puno boljem položaju nego sam ja ikada bila. Međutim, između negativne reakcije na feminizam i pornografski zasićene internetske kulture, stvari su se, po mom mišljenju, znatno pogoršale po djevojke. Nikada nisam vidjela da se o ženama govori toliko loše i da ih se toliko dehumanizira kao što se to čini danas. Od dugogodišnjih optužbi za seksualno napastovanje protiv vođe slobodnog svijeta i njegovog hvalisanja „ samo ih zgrabi za ‘ribicu’“ do pokreta incel („involuntarily celibate“, „nedobrovoljni celibat“), kojim muškarci izražavaju bijes prema ženama koje ne žele imati seks s njima, do trans aktivista koji izjavljuju da bi TERF-ove trebalo udariti i re-educirati, čini se da se muškarci diljem političkog spektra slažu: žene same izazivaju nevolje. Posvuda ženama govore da ušute i sjednu ili će ih stići kazna.
Pročitala sam sve argumente o ženstvenosti koja ne počiva u spolno određenom tijelu i tvrdnje da biološke žene nemaju zajednička iskustva, i njih također smatram duboko misoginim i regresivnim. Jednako je tako jasno da je jedan od ciljeva negiranja važnosti spola narušavanje onoga što neki, čini se, smatraju okrutnom segregističkom idejom da žene imaju vlastite biološke stvarnosti ili – jednako opasno – ujedinjujuće stvarnosti koje ih čine kohezivnom političkom klasom. Stotine elektronskih pisama koje sam dobila tijekom posljednjih dana dokazuju da takvo narušavanje jednako brine i mnoge druge. Nije dovoljno da žene budu saveznici trans osobama. Žene moraju prihvatiti i priznati da ne postoji materijalna razlika izmedju njih i trans žena.
Ali, kao što je veliki broj žena rekao i prije mene, „žena“ nije neki kostim. „Žena“ nije nekakva ideja u glavi muškarca. „Žena“ nije roza mozak, netko tko voli cipele marke Jimmy Choo ili bilo koja druga seksistička ideja koja se sad naziva progresivnom. Štoviše, „uključivi“ jezik koji ženske osobe naziva „menstruatorima“ i „osobe s maternicom“ mnoge žene doživljavaju dehumanizirajućim i ponižavajućim. Razumijem zašto trans aktivisti takav jezik smatraju obazrivim i ljubaznim, ali za one od nas koje smo doživjele da nas nasilni muškarci ponižavaju uvredljivim nazivima, to nije neutralno, to je neprijateljski i otuđujuće.
Što me dovodi do petog razloga zašto sam duboko zabrinuta zbog posljedica trenutnog trans aktivizma.
Ja sam javnosti izložena već preko dvadeset godina i nikada nisam javno govorila o tome da sam preživjela obiteljsko nasilje i seksualno zlostavljanje. To nije zbog toga što se sramim tih stvari koje su mi se dogodile, već zbog toga što je traumatično vraćati se na njih i prisjećati ih se. Jednako tako sam željela zaštiti svoju kćer iz prvog braka. Nisam se htjela predstavljati kao jedina vlasnica priče koja se tiče i nje. Međutim, nedavno sam ju pitala kako bi se osjećala ako bih javnosti otvoreno izložila taj dio svog života i ona me je ohrabrila da to učinim.
Ja ovo sada ne spominjem kako bih izazvala sažaljenje već iz solidarnosti s ogromnim brojem drugih žena koje su prošle priče poput moje, koje se vrijeđalo da su pune predrasuda jer ih brinu prostori rezervirani za jedan spol.
Uspjela sam s određenim poteškoćama pobjeći iz svog prvog nasilnog braka, ali sad sam udata za uistinu dobrog čovjeka, dobrih načela, i osjećam se sigurnom i zaštićenom kako nikada nisam mogla ni sanjati. Međutim, ožiljci nastali nasiljem i seksualnim zlostavljanjem nikada ne nestanu, bez obzira na to koliko ste voljeni i koliko god da ste novaca zaradili. Moje trajne nervozne reakcije su već postale obiteljskom šalom – čak i ja znam da to izgleda smiješno – ali molim se za to da moje kćeri nikada ne budu imale iste razloge kao ja da mrze iznenadnu buku, ili osjećaj da se netko stvorio iza njih bez da su čule da im se približava.
Kad biste mogli ući u moju glavu i razumjeti što ja osjećam kad čitam o trans ženi koja je umrla od ruke nasilnog muškarca, naišli biste na solidarnost i srodnost. Duboko u tijelu osjećam užas u kojem su te trans žene provele posljednje sekunde svog života, jer sam i sama prošla trenutke strave kad bih shvatila da je jedina stvar koja me je održala na životu vrlo krhko samosavladavanje mog napadača.
Ja vjerujem da većina trans identificiranih osoba ne samo da ne predstavlja nikakvu prijetnju drugima, nego da su ranjivi iz svih gore navedenih razloga. Trans osobe trebaju i zaslužuju zaštitu. Kao i žene, i oni su skupina koja često stradava od ruke svog seksualnog partnera. Trans žene koje rade u seks industriji, posebno žene druge boje kože, dodatno su ugrožene. Kao i svi drugi koji su preživjeli obiteljsko nasilje i spolno zlostavljanje i koje poznam, ja osjećam samo empatiju i solidarnost sa trans ženama koje su zlostavljali muškarci.
Tako da ja želim da trans žene budu sigurne. Istovremeno, ne želim da djevojke i žene koje su rođene kao takve budu manje sigurne. Kad otvorite vrata toaleta i kabina za isprobavanje bilo kojem muškarcu koji vjeruje da je ili osjeća da je žena – a kao što sam već rekla, potvrde koje potvrđuju spol se sada izdaju bez potrebe za zahvatom ili hormonima – onda otvarate vrata bilo kojem muškarcu koji želi ući unutra. To je vrlo jednostavna istina.
U subotu ujutro sam pročitala da škotska vlada nastavlja sa svojim kontroverznim planom za priznavanje roda, koji u stvari znači da sve što je muškarcu potrebno „da postane žena“ je izjava da on to je. Da upotrijebim moderan izraz, to je na mene djelovalo kao „okidač“. Iscrpljena neumornim napadima trans aktivista na društvenim medijima, kad sam se na njima pojavila samo da bih djeci odgovorila na slike koje su tijekom karantene nacrtali za moju knjigu, većinu subote sam provela na jednom vrlo mračnom mjestu u svojoj glavi, jer su se počela javljati sjećanja na ozbiljno seksualno zlostavljanje kojem sam bila izložena u dvadesetim godinama svog života. Ti napadi dogodili su se u vrijeme i u prostoru kad sam bila ranjiva i jedan muškarac je iskoristio tu priliku. Nisam mogla isključiti ta sjećanja i bilo mi je teško zadržati svoju ljutnju i razočaranje u pogledu toga kako se, po mom mišljenju, vlada moje zemlje olako poigrava sa sigurnošću žena i djevojaka.
Kasno navečer, u subotu, dok sam pregledavala crteže djece pred odlazak u krevet, zaboravila sam prvo pravilo Twittera – nikada, nikada ne očekuj nijansiran razgovor – i odreagirala sam na terminologiju koju smatram ponižavajućom za žene. Iznijela sam svoj stav o važnosti spola i od tada ne prestajem plaćati cijenu za to. Nazvali su me transfobičnom, pizdom, kučkom, TERF-om, rekli da zaslužujem da me se „otkaže“, izudara i ubije. Jedna osoba mi je rekla da sam Voldemort, smatrajući da je to jedini jezik koji razumijem.
Bilo bi toliko lakše da na Twitter stavim prihvatljive ključne riječi (hashtags) – jer, naravno da su prava trans osoba ljudska prava i naravno da su bitni životi trans osoba – skupiti woke kolačiće i uživati u potvrdi da postupam pravilno. Konformizam uistinu donosi radost, olakšanje i sigurnost. I kao što je opet Simone de Beauvoir napisala, „… bez sumnje, ugodnije je podnijeti slijepo sužanjstvo nego potruditi se oko vlastite slobode; i mrtvi bolje odgovaraju zemlji nego živi“.
Ogroman broj žena opravdano strahuje od trans aktivista; znam to jer me veliki broj njih kontaktirao kako bi mi ispričale svoje priče. Plaše se toga da će netko staviti na internet njihove osobne podatke, ili da će izgubiti posao ili prihode, a i nasilja.
Ali koliko god da mi je krajnje neugodno konstantno biti meta, odbijam pokleknuti pred pokretom koji po mom mišljenju nanosi dokazivu štetu svojim traženjem da se „žena“ naruši kao politička i biološka klasa i nudi krinku predatorima kao rijetko tko prije njih. Ja sam uz sve one hrabre žene i muškarce, homoseksualce, heteroseksualce i trans osobe koji se bore za slobodu govora i misli, i za prava i sigurnost onih koji su među najranjivijim u našem društvu: mlade gay osobe, krhki tinejdžeri i žene koje se pouzdaju i žele zadržati prostore koji su rezervirani za samo jedan spol. Ankete pokazuju da su te žene u velikoj većini i isključuju samo one koje su privilegirane ili dovoljno sretne da se nisu morale suočiti s muškim nasiljem ili seksualnim zlostavljanjem i koje nikada nisu uložile nikakav napor u to da se informiraju o tome koliko se to često događa.
Ono što mi daje nadu je da žene koje mogu protestirati i organizirati se, to i čine, a uz njih i neki uistinu pošteni muškarci i trans osobe. Političke stranke koje žele udovoljiti najglasnijima u ovoj raspravi ignoriraju zabrinutost žena na vlastiti rizik. Diljem Ujedinjene Kraljevine žene se povezuju zanemarujući stranačke orijentacije jer ih brine narušavanje njihovih tako teško stečenih prava i opće zastrašivanje. Nijedna od žena s kojom sam ja razgovarala, a koja kritički gleda na pitanje roda, ne mrzi trans osobe; upravo suprotno. Veliki broj njih se zainteresirao za tu temu upravo zbog toga što su zabrinuti za mlade trans osobe, i iskazuju veliku empatiju prema odraslim trans osobama koje jednostavno žele živjeti svoj život, ali su suočeni s napadima jer ne prihvaćaju određenu vrstu aktivizma. Najveća je ironija da je pokušaj da se žene ušutka nazivom „TERF“ vjerojatno pogurao više mladih žena prema radikalnom feminizmu nego bilo što drugo tijekom posljednjih desetljeća.
Za kraj želim reći slijedeće. Nisam napisala ovaj esej u nadi da će me sad netko sažaljevati, pa barem i mrvicu. Ja sam velika sretnica; ja sam netko tko je preživio, zasigurno nisam žrtva. Svoju sam prošlost spomenula samo zato što, kao i svaka druga osoba na ovoj planeti, imam složenu životnu priču koja oblikuje moje strahove, moje interese i moja mišljenja. Ja sam uvijek svjesna te unutrašnje složenosti kad stvaram fiktivne likove i toga sam uvijek svjesna i kad se radi o trans osobama.
Sve što tražim – sve što želim – je da se slična empatija, slično razumijevanje pruži milijunima žena čiji je jedini zločin to što žele da ih se sasluša i da im se zbog toga ne prijeti i ne zlostavlja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
