“Od ljeta 2015. godine, kada su ogromni čamci puni ilegalnih migranata počeli pristizati na obale Grčke i Italije, Europska unija je povećala migracijske troškove za milijarde eura, a velik dio tog novca troši se u Africi.
Unutar EU, politička ljevica i desnica imaju vrlo različite načine objašnjava potencijalnih prednosti takvog financiranja. Oni na lijevom spektru tvrde da će potrošnja vezana uz migracije pružiti Afrikancima bolje prilike u njihovim zemljama te da će smanjiti stopu smrtnih slučajeva na Mediteranu. Oni na desnom spektru tvrde kako takva potrošnja obeshrabruje Afrikance da kreću na opasna putovanja za Europu.
Međutim, kako god obje strane ‘spinale’, krajnji rezultat je isti: i lijevi i desni prigrlili su sredstva namijenjena smanjenju migracija iz Afrike. Zapravo, Europska unija planira udvostručiti potrošnju za migracije prema novom proračunu za 2021.-2027., dok potrošnju za granične kontrole namjerava učetverostručiti“, objavio je Međunarodni centar za istraživačko izvještavanje (ICIR) u izvještavaju kojeg su pripremili Maite Vermeulen, Ajibola Amzat i Giacomo Zandonini nizozemski, nigerijski i talijanski novinari koji su istraživali o koliko je novca riječ.
‘Za analizu svih novčanih tokova iz EU u Afriku trebale bi nam godine’
“Otkrili smo da europska potrošnja na migracije podsjeća na ogromnu zdjelu špageta. Ako pokušate izvaditi jedan rezanac, za njega će se prilijepiti još barem tri rezanca. Ako pokušate pronaći početak jednoga, naći ćete se upetljani u još desetine drugih.
Iako Europa održava imidž transparentnosti, u praksi je gotovo nemoguće doći do podataka EU i njenih država članica oko izdataka za migracije, a kamoli do procijene koliko su učinkovite. Ako se tim novinara koji su mjesecima posvetili tom problemu ne može nositi s tim, kako se onda mogu s time mogu nositi članovi parlamenta EU koji žongliraju s više portfelja?”, upozoravaju Vermeulen, Amzat i Zandonini.
Ova tri novinara pročešljala su bezbroj web stranica, službenih dokumenata, godišnjih izvještaja i proračuna, podnijela je zahtjeve za pristup informacijama u mnogim europskim zemljama, Nigeriji i Europskoj komisiji te naglašava kako su iznad svega, uznemireni činjenicom da, kako se čini, nitko nema jasan pregled europskog budžeta glede migracija.
“Nije prošlo puno vremena prije nego što smo shvatili da bi nam za analizu svih europskih novčanih tokova u sve afričke zemlje trebale godine. Umjesto toga, odlučili smo se usredotočiti na Nigeriju, najmnogoljudniju zemlju Afrike i najjače gospodarstvo kontinenta, kao i na zemlju podrijetla najveće skupine afričkih azilanata u EU.
“Agencije EU s kojima smo kontaktirali preusmjerili su nas na desetak različitih web stranica. U nekim je slučajevima informacije bilo lako pronaći, ali u drugim su podaci bili fragmentirani ili u potpunosti nedostaju. Prečesto su naša pretraživanja pronašla rezultate poput “podaci su uskoro dostupni” ili “nema podataka”.
U sjedištu EU u Nigeriji, jedna dužnosnica objasnila je da se trudi pratiti projekte migracija u europskim zemljama kako bi utvrdio “praznine i preklapanja”. Na pitanje zašto te informacije nisu objavljene na mreži, odgovorila je: “To je nešto što činim uz svoj svakodnevni rad.”
Pokušaj raspetljavanja mreže financiranja u Nizozemskoj
Puno bolje rezultate, istraživači nisu dobili ni u Nizozemskoj, kada su pokušali saznati koliko se novca poreznih obveznika izdvaja glede migracija povezanih s Nigerijom.
“Nizozemsko ministarstvo vanjskih poslova, koje kontrolira sva sredstva za nizozemsku vanjsku politiku, činilo se kao dobra polazna točka. Ministarstvo dijeli svoj proračun na centralizirane i decentralizirane fondove. Centraliziranim fondovima upravlja se u glavnom gradu Nizozemske, Haagu, dok se decentralizirana sredstva distribuiraju u nizozemska veleposlanstva.
Koliko točno novca odlazi nizozemskom veleposlanstvu u nigerijskoj prijestolnici Abuji nejasno je – informacije nisu dostupne. Kad smo kontaktirali veleposlanstvo, nisu nam uspjeli dostaviti niti jednu cifru. Prema riječima njihovog službenika, ti su proračuni “fragmentirani”, a ukupan proračun može se utvrditi tek na kraju godine”, navode Vermeulen, Amzat i Zandonini.
“Ministarstvo vanjskih poslova distribuira centralizirana sredstva preko svojih odjela. Ali migracija je tema koja obuhvaća niz različitih odjela: odjel za stabilizaciju i humanitarnu pomoć (DSH), odjel za sigurnosnu politiku (DVB), odjel za subsaharsku Afriku (DAF) i ured za migracijsku politiku (BMB) samo su neki od njih. Nema načina da se zna da li svaki odjel troši novac na migracije, a kamoli koliki dio odlazi u Nigeriju. Uz to, treba napomenuti i kako se druga ministarstva, poput Ministarstva gospodarstva i Ministarstva pravosuđa, također bave pitanjima koja se tiču migracija.
>EU parlament poziva na uvođenje detaljne afričke povijesti u škole zbog ‘Afro-Europljana’
>Tko je Drago Župarić-Iljić koji je u ime Hrvatske sudjelovao na stvaranju Marakeškog sporazuma
>Mađarski think-thank: Parlament EU povećao je izdavanja za Soroseve udruge na 1,8 milijardi eura
Zatim smo odlučili provjeriti nizozemski proračun za razvojnu pomoć u nadi da će se nejasnoće malo raščistiti. Nažalost, proračun nije organiziran po zemljama, već prema temama. A pošto migracija nije jedna od glavnih tema, raštrkana je na nekoliko različitih odjeljaka. Srećom, dokument sadrži aneks koji detaljnije govori o migraciji.
U tom aneksu otkrili smo da Nizozemska troši značajan dio novca na „migracijsku suradnju“, „prijem u regiji“ i “humanitarnu pomoć za izbjeglice”.
Uz njih su tu Fond za stabilnost Ministarstva vanjskih poslova, proračun Ministarstva pravosuđa za obradu i repatrijaciju tražitelja azila i proračun Ministarstva obrazovanja, kulture i znanosti za pružanje obrazovanja tražiteljima azila.
No, nemoguće je utvrditi koliko tog financiranja pronalazi svoj put do Nigerije. To je dijelom zbog činjenice da mnogi projekti migracije djeluju u više država istovremeno (na primjer, Nigeriji, Čadu i Kamerunu). Regionalni projekti poput ovog uglavnom ne dijele detalje o podjeli sredstava među zemljama sudionicama.
Koristeći podatke nizozemskog veleposlanstva i nevladine organizacije koja prati nizozemske projekte u Nigeriji, otkrili smo da pomoć u iznosu od 6 milijuna eura ide posebno u Nigeriju, a dodatnih 19 milijuna eura za regiju u cjelini. Nizozemske službe za provođenje zakona također pružaju stvarnu potporu kako bi se pomoglo jačanju granične kontrole Nigerije.
Nadalje, Nizozemska uplaćuje stotine milijuna eura u Europski razvojni fond (EDF), koji se dijelom koristi za financiranje projekata migracije. Dio tog novca također se prebacuje u drugi migracijski fond EU: EUTF za Afriku, kojem Nizozemska također izravno doprinosi.
Nizozemska također financira (izravno ili putem EU) niz drugih EU fondova i agencija koje financiraju migracijske projekte u Nigeriji. I baš kao u Nizozemskoj, i ovi fondovi i agencije EU-a raštrkani su na više različitih ureda, jer ne postoji jedinstveno “ministarstvo EU za migraciju”.
Da pokažemo koliko bi stvari mogle biti zbunjujuće: AMIF potpada pod “ministarstvo” EU za unutarnje poslove (DG HOME), instrument razvojne suradnje (DCI) spada pod “ministarstvo” za međunarodnu suradnju i razvoj (DG DEVCO), a instrument koji doprinosi stabilnosti i miru (IcSP) potpada pod Europsku službu za vanjske poslove (EEAS). Granična agencija Europske unije, Frontex, njena je zasebna cjelina, a postoji i „ministarstvo“ za humanitarnu pomoć (DG ECHO).
Sve bi to trebalo pročešljati kako bi se dobili potpuno podaci samo o tome s koliko se nizozemskog novca troši na migracije glede Nigerije.
Pokušaj raspetljavanja mreže financiranja u Italiji
Mreža financiranja institucija i agencija koje se bave migracijama u Italiji je nešto drugačija, ali ništa manje komplicirana.
Talijansko ministarstvo vanjskih poslova financira Talijansku agenciju za razvojnu suradnju (AICS) koja pruža humanitarnu pomoć u sjeveroistočnoj Nigeriji, gdje su pobunjenici Boko Haram raselili desetine tisuća ljudi. AICS također financira širok spektar projekata usmjerenih na podizanje svijesti o rizicima ilegalne migracije. Nemoguće je reći koliko tog novca završi u Nigeriji, budući da kampanje za podizanje svijesti ciljaju više zemalja odjednom.
Kada su u pitanju fondovi kojima upravlja talijansko ministarstvo unutarnjih poslova, stvari počinju biti malo mutnije. Unatoč tome što je ministarstvo posljednjih godina potpisalo brojne sporazume o migraciji s afričkim zemljama, na internetu ima malo traga. Sve što smo mogli pronaći je davanje donacije u iznosu od 92 000 eura za nova računala za službe za provedbu zakona i imigracije u Nigeriji.
Stvari se još više kompliciraju kada pogledamo talijanski “Afrički fond”, pokrenut 2017. godine za poticanje suradnje s “prioritetnim zemljama duž glavnih migracijskih puteva”. Fondom zajednički upravljaju Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo unutarnjih poslova.
Dio novca ide za ‘EUTF za Afriku’, ali fond također doprinosi organizacijama Ujedinjenih naroda (UN), poput UN-ove agencije za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodne organizacije za migracije (IOM), kao i talijanskom ministarstvu obrane i ministarstva gospodarstva i financija.
Kao i većina europskih vlada, Italija također doprinosi EU fondovima i agencijama koje se bave migracijama, poput Frontexa, Europola i Europskog ureda za podršku azilu (EASO).
A tu su i prilozi UN-ovim agencijama koje se bave migracijama: Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), UN-ov razvojni program (UNDP) i Ured UN-a za droge i kriminal (UNODC) samo su neke od njih.
Kada se sve ovo pomnoži s s brojem zemalja članica EU koje su na bilo koji način aktivne u Nigeriji dobila bi se stvarna visina novca koja se izdvaja za migracije kao i njihova svrha, pišu Vermeulen, Amzat i Zandonini.
Uz sve navedene institucije treba dodati Svjetsku banku i Europsku razvojnu banku koje su se nedavno uključile u pitanja glede migracija. Uz njih treba dodati i Plan vanjskih ulaganja EU koji je pokrenut 2016. godine s ambicioznim ciljem stvaranja 44 milijarde eura privatnih ulaganja u zemljama u razvoju, s posebnim naglaskom na zemlje podrijetla migranata. Za kraj vrijedi spomenuti i regionalne „dijaloge o migraciji“ organizirane u zapadnoj Africi u skladu s Rabatskim procesom i Sporazumom iz Cotonoua.
Kako smo ipak uspjeli sastaviti popis?
Postoji ogroman broj ministarstava, fondova i odjela koji su uključeni u europske migracijske troškove. Nije čudo što, čini se, nitko u Europi nema jasan pregled situacije. Ali mislili smo da možda postoji jedna stranka koja bi mogla imati pregled koji tražimo: Nigerija. Napokon, nigerijska vlada mora biti uključena u sve projekte koji se tamo odvijaju, zar ne?
Odlučili smo se raspitati u nigerijskim koridorima moći. Je li netko pratio europska sredstva za migraciju? Ministarstvo financija? Ili možda Ministarstvo unutarnjih poslova ili Ministarstvo rada i zapošljavanja? Nije.
Zatim smo se pokušali raspitati kod Nigerijske agencije za borbu protiv trgovine ljudima (NAPTIP), Nigerijske službe za imigraciju (NIS), Nigerijske komisije za dijasporu i Nacionalne komisiju za izbjeglice, migrante i raseljena lica (NCFRMI).
Ni tu nije bilo sreće, kad je u pitanju migracija, stvari su pod nigerijskom vladom jednako fragmentirane kao i u Europi.
U međuvremenu smo kontaktirali svako europsko veleposlanstvo u Nigeriji. To se pokazalo kao najplodnijim pristupom i dalo je najcjelovitiji popis projekata. Baza podataka Međunarodne inicijative za transparentnost u pružanju pomoći (IATI) bila je posebno korisna u oblikovanju našeg pregleda.
Znači li to da je naš popis sada potpun? Vjerojatno nije.
Cjelokupni je poduhvat vrlo subjektivan, jer nema službene definicije onoga što se smatra migracijskim projektom, a što ne.
Na primjer, razmotrimo inicijative za otvaranje radnih mjesta za mlade u Nigeriji. Bi li to bili razvojni projekti ili trgovinski projekti? Ili se zapravo radi o migracijskim projektima (ideja je da mladi ne bi migrirali, ako bi mogli naći posao)?
Što je s naporima na poboljšanju granične kontrole u sjevernoj Nigeriji? Da li bi oni spadali u protuterorizam? Sigurnost? Institucionalni razvoj? Ili se to zapravo odnosi na migraciju? Svaka država ima svoj način kategoriziranja projekata. U EU ne postoji niti jedan jedinstveni standard.
Kad smo birali što ćemo uključiti u svoj vlastiti pregled, ograničili smo se na projekte koje su same europske zemlje označile kao migracijske. Iako sigurno nije savršen, ovaj nam pregled omogućava da izvučemo barem neke smislene zaključke o tri ključna pitanja: kamo novac ide, kamo ne ide i što to znači za Nigeriju.
Kamo novac ide?
U Nigeriji smo pronašli 50 projekata vezanih uz migracije koje financira 11 različitih europskih zemalja, kao i 32 projekta vezana uz migracije koji se oslanjaju na financiranje iz EU. Zajedno, njihova vrijednosti iznosi više od 770 milijuna eura.
Većina novca iz Bruxellesa troši se za poboljšanje nigerijske granične kontrole: više od 378 milijuna eura. Na primjer, Europska investicijska banka pokrenula je inicijativu vrijednu 250 milijuna eura kako bi svim Nigerijcima osigurala biometrijske iskaznice.
Sredstva koja pojedine zemlje osiguravaju uglavnom idu u projekte usmjerene na stvaranje mogućnosti zapošljavanja u Nigeriji: najmanje 92 milijuna eura.
Značajno je da se samo 300.000 eura troši na stvaranje legalnih prilika za migraciju – manje od 0,09% svih sredstava.
Također smo pronašli 47 “regionalnih” projekata koji nisu ograničeni na Nigeriju te uključuju i ostale zemlje. Zajedno, oni iznose više od 775 milijuna eura. Regionalna potrošnja za migracije uglavnom je usmjerena na migrante koji su zaostali u tranzitu i koristi se za povratak kući i pomoć u reintegraciji kad dođu tamo. Kampanje osmišljene za podizanje svijesti o opasnostima putovanja u Europu također primaju relativno velik udio sredstava u regiji.
A samo smo istražili jednu od mnogih zemalja
“EU financira projekte u Nigeriji, ali taj novac ne ide izravno nigerijskim organizacijama”, kaže Charles Nwanelo, šef migracije u organizaciji NCFRMI, te ističe: “Umjesto toga, novac dobivaju međunarodne organizacije poput IOM-a, koje ga koriste za provođenje projekata ovdje. To znači da mi zapravo nemamo pojma koliko novca EU troši u Nigeriji.”
To je djelomično odgovor na korupciju u nigerijskim institucijama – Europa smatra da može pratiti novac usredotočivši ga preko međunarodnih organizacija. Kao rezultat toga, ove organizacije brzo rastu u Nigeriji. Da biste stekli predstavu o tome koliko brzo: broj ljudi koji rade za IOM u Nigeriji se više nego udvostručio u posljednje dvije godine.
Tu divovska ‘zdjela špageta’ samo je jedna porcija – ostale zemlje imaju svoje verzije migracijskih ‘špageta’. Pored Nigerije, EU je također odredila Mali, Senegal, Etiopiju i Niger kao “prioritetne zemlje”, a najveći migracijski fond u EU, EUTF, financira projekte u 26 različitih afričkih zemalja te će se uloženi iznosi novca u budućnosti povećavati.
Održavanje međunarodne industrije pomoći
Kada smo započeli ovaj projekt, željeli smo pratiti tok migracijskog novca kako bismo pronašli odgovore na ključna pitanja: Hoće li ova financiranja pomoći Nigerijcima da dobiju bolji život u svojoj zemlji? Hoće li to pomoći smanjenju trgovine ženama? Hoće li pružiti sigurnije, zakonite načine Nigerijcima da putuju u Europu?
Ili će prvenstveno ići prema održavanju međunarodne industrije pomoći? Potiče li to korupciju? Čini li to migrante još ranjivijima za eksploataciju na tom putu?
Ali još uvijek smo daleko od odgovora na ta pitanja. Nedavno je nova studija UNDP-a dovela u pitanje “ideju da se migracija može spriječiti ili značajno smanjiti programskim i političkim odgovorima”.
Ipak, europski programi povećavat će se u sljedećim godinama. No, što više Europa troši na migraciju, ‘špageti’ su više zapetljani i sve je teže provjeriti troše li se sredstva mudro. Uz eroziju transparentnosti dolazi i do erozije demokratskog nadzora”, zaključuju Maite Vermeulen, Ajibola Amzat i Giacomo Zandonini.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
