U Slovačkoj se ovog vikenda održavaju predsjednički izbori koji će, očekuje se, na vlast dovesti ultraliberalnu odvjetnicu Zuzanu Čaputovu, koja se zalaže za posvajanje djece od strane istospolnih parova i općenito veća prava homoseksualaca, usto je ekološka aktivistica, i zagovornica prava na pobačaj. Odakle ona u zemlji koja je pred četiri godine na referendumu o istospolnim brakovima glasala protiv njih – doduše, s osjetno premalom izlaznošću da bi referendum bio valjan po tamošnjem zakonu – i koja je na glasu kao izrazito konzervativna članica Višegradske skupine, skupine srednjeeuropskih zemalja koje su nekoć činile jednu od najkultiviranijih i najciviliziranijih država ikad, Austro-Ugarsku?
O tome smo već pisali, pa samo ukratko – u Slovačkoj je nedavno ubijen mladi novinar koji je istraživao korupciju i kriminal, Jan Kuciak, i njegova zaručnica Martina Kušnirova a ispostavilo se da je vjerojatni ubojica građevinski tajkun Kočner. Afera je prouzročila i ostavku premijera i koješta drugog: Biračima je dosta establishmenta, naročito vladajuće (u koaliciji) stranke Smer-SD, nominalno socijaldemokratske. No ta socijaldemokratska stranka se protivi istospolnim brakovima te istanbulskoj i marakeškoj konvenciji, za razliku od hrvatskih “demokršćana”.
Kratka povijest (Čeho)Slovačke
No da bi se razumjelo političke prilike u Slovačkoj, i zašto je možda od svih zemalja istočnog bloka najsličnija Hrvatskoj, valja se vratiti u devedesete. Čehoslovačka je, baš kao i Jugoslavija, stvorena nakon 1. svjetskog rata po geopolitičkim i geostrateškim potrebama i željama Engleza, prvenstveno kako bi se zapriječilo Njemačkoj da dođe do nafte s Bliskog istoka. Treća takva zemlja bio je Irak: Valja primijetiti da su se prve dvije raspale, treća se drži na okupu samo zato jer su tamo američke trupe. Sve te zemlje skrojene su bez ikakvih obzira spram potreba i želja naroda koji su u njima živjeli, kao multinacionalne i u startu disfunkcionalne države u kojima se nitko nije osjećao pretjerano ugodno – a naročito manji partneri.
Upravo zato su paralele između Hrvatske i Slovačke brojne, a opet, nisu automatizmom primjenjive. I Hrvatska i Slovačka su se 1918. našle u zajedničkoj državi s većim i jačim susjedom, samo su Slovaci imali sreće da to ipak budu Česi. Dok je u Hrvatskoj došlo do velikog ekonomskog i civilizacijskog pada u odnosu na standarde dosegnute za Austro Ugarske, Čehoslovačka je bila jedna od gospodarski najrazvijenijih i politički najstabilnijih zemalja srednje i istočne Europe s razvijenim sustavom parlamentarne demokracije. Imala je i, valja napomenuti, vrlo razvijenu industriju, koja je onda bila osnovom razvoja, posebno automobilsku (Tatra, Škoda). U tom razdoblju predsjednik Čehoslovačke bio je Tomáš Masaryk, rasistički nastrojen intelektualac koji je za Hrvate rekao kako su niža vrsta Srba, pa za nagradu još za života, 1930., dobio od tadašnjih srpskih vlasti ulicu u Zagrebu koja se još, iz nekih neobjašnjivih razloga, zove po njemu. Smisleno koliko i da se ulica u Tel Avivu zove po Josefu Mengeleu, ali nitko to ne želi mijenjati.
Naravno, Masaryk nije bio veliki srbofil, prijatelj Jugoslavije i branitelj grupe Srba optužene za veleizdaju koji su htjeli razbiti Austro Ugrasku i pripojiti Hrvatsku Jugoslaviji bez razloga; Sve je to rađeno prvenstveno zbog paralela sa stanjem u Slovačkoj.
“Nacisti” kao i mi
U osvit Drugog svjetskog rata, Nijemci nakon okupacije obje države osnivaju neovisnu Slovačku, odnosno Hrvatsku: Slovačku nešto ranije, 1939. Isto tako, Saveznici prema ranijem dogovoru nakon pobjede poništavaju sve države stvorene temeljem Hitlerovih osvajanja vratili Versajski poredak, restituirali Jugoslaviju i Čehoslovačku, i to obje ovaj put – pod komunističkom vlašću. Naravno, i Slovaci su kao i Hrvati zbog takvog razvoja događaja, odnosno vezanosti njihove neovisne države na Njemačku, označeni nakon rata sustavno kao “nacisti”.
Josef Tiso i nacionalisti iz Slovačke narodne stranke su se zalagali za neovisnost Slovačke a prirodnog su saveznika, nasuprot tvorcima Versajskog poretka, našli u Nacionalsocijalističkoj stranci u Njemačkoj. 13. ožujka 1939. Hitler je pozvao Tisoa u Berlin. Hitler mu je rekao da će ga podržati ako bi odvojio Slovačku od Čehoslovačke. 14. ožujka 1939. Slovačka je proglasila neovisnost, a njemačke su postrojbe ubrzo okupirale Češku i Moravsku, pozivajući se na kršenja prava brojne (preko tri milijuna) njemačke manjine u Sudetima u Češkoj.
No stvari za Slovake nisu bile posve jednostavne. 2. studenoga 1938. Ribbentrop i Ciano odlučili su prenijeti teritorije južne Slovačke i južne Ruthenije na Mađarsku. Mađarskoj je dodijeljeno područje od 11.927 km² s 869.299 stanovnika, na kom su velikom većinom živjeli Mađari. Hitler je čak obećao dati cijelu Slovačku Mađarskoj u zamjenu za vojnu potporu Budimpešte u ratu protiv Rusije, ali Mađari nisu bili zainteresirani.
Mađarska je priznala Slovačku Republiku na čelu s Jozefom Tisom. 15. lipnja 1939. izbio je granični rat između Slovačke i Mađarske. Iako je Slovačka potpisala “Ugovor o zaštiti” s nacističkom Njemačkom, Njemačka je odbila pomoći Slovačkoj. 11 dana kasnije, 4. travnja 1939., slovačko-mađarski rat (nazvan i “mali rat”) rezultirao je mađarskom okupacijom uskog pojasa zajedničke granice koji je prethodno bio slovački.
Povratak Češke – i komunizma
Nakon rata, Slovaci kao i Hrvati završavaju ponovo u zajedničkoj državi s ne baš voljenim susjedima – ali ovaj put usto je tu i komunizam. Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su se počeli buniti, jer se ipak radilo o narodima s demokratskim tradicijama. Unutar same Komunističke partije na vlast dolazi Slovak Aleksandar Dubček, reformist ali ne i antikomunist. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao “socijalizmom s ljudskim licem” nisu predstavljale odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. No promjene su imale su široku podršku društva, a sovjetske vođe su i ove reforme vidjeli kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka te poslali tenkove.
Smijenjeni Dubček je ipak ostao – zasluženo ili ne – zapamćen kao simbol otpora Sovjetima i vođa Praškog proljeća, pa kad 1989. dolazi do Baršunaste revolucije koja je trajala od 16. studenog do 29. prosinca 1989. godine i kojom je mirno srušen komunistički režim on, zajedno s Čehom Vaclavom Havelom izbija na čelo revolucije. Pola miljuna građana na prosvjedu uz dvosatni generalni štrajk, koji je uključivao sve građane Čehoslovačke, bio je poguban za komunistički režim.
U to vrijeme građani Hrvatske su još uvijek pasivni, pritisnuti prijetnjom Miloševića i JNA. Ali, istini za volju, nije isto imati s jedne strane Havela, a s druge Miloševića. Iako se Havel izjasnio za opstanak Čehoslovačke, Slovaci su bili jasni: Žele punu neovisnosti. 1. siječnja 1993. na snagu je stupio Baršunasti razvod, koji je stvorio dvije samostalne države, Češku i Slovačku. Za prvog predsjednika demokratske Češke izabran je Havel, a Slovačke Vladimir Mečiar.
A upravo taj Mečiar je često bio na udaru zapadnog tiska kao konzervativni, zadrti autokrat. Često su ga uspoređivali s Tuđmanom, dok su Havela, intelektualca iako jednako antikomunista, koji je na vlast došao ravno iz zatvora u kom je po tko zna koji put završio kao neprijatelj socijalizma, hvalili. Istina, Bratislava u vrijeme Mečiara i dalje nije bila privlačan grad – na domak fascinanstnog Beča, bila je dosadna i siva, socrealistička i godinama nakon pada komunizma. No, to je možda iz naše perspektive, jer Zagreb ipak u socijalizmu nije tako stradao i nije bio tako depresivan.
Opet, činjenica je da je, kao što je Slovačka uvijek bila pomalo u sjeni veće, bogatije i atraktivnije Češke, tako i Bratislava uvijek ostala pomalo u sjeni sjajnog Praga, koji je danas ponovo prvorazredna europska atrakcija. Ipak, ljudi sve više otkrivaju i Bratislavu.
Mečiarove devedesete
Mečiara je, začudo, na vlast doveo sam Dubček, bivši komunist, koji je bio impresioniran njegovim znanjem o svim relevantnim područjima te je Mečiar prvo postao ministar, a kasnije i premijer koji je 1993. proglasio neovisnost. Pa ako je Dubček obilježio šezdesete, Mečiar je svakako obilježio devedesete. Ako možda nije bio lider kakvog je zapad želio, bio je lider kakvog je Slovačka trebala. Kao i u Hrvatskoj, i u Slovačkoj je nacionalna revolucija kasnila preko sto godina u odnosu na većinu zemalja Europe, i jasno da su nacionalisti pomalo arhaičnih pogleda bili i te kako potrebni da bi se ono što su drugi prošli 1848. dogodilo i u tim zemljama i one uspostavile kao neovisne i samoodržive.
Tu dolazimo do jedne bitne razlike između Hrvatske i Slovačke: Dok je prva bila bogatija i civilizacijski naprednija od svog hegemona, dotle je Češka ta koja je bila bogatija i naprednija u Čehoslovačkoj. U trenutku osamostaljenja, Slovačka nije imala niti pola BDP-a Češke. No, zanimljivo, BDP je brže rastao u Mečiarovoj Slovačkoj nego u Havelovoj Češkoj – ne puno brže, ali ipak brže, i to u gotovo svim godinama nakon revolucije. 1995., BDP po stanovniku Slovačke iznosio je tek 4,800 dolara, a Češke tisuću dolara više. 2014. u Češkoj je dospio na 19,744 dolara, a u Slovačkoj na 18,630 dolara. Relativno, razlika se i te kako smanjila, iako se u dolazećim godinama ponovo blago počela povećavati, uslijed lošeg vođenja.
I kao što mnogima u Hrvatskoj nedostaje Tuđman, i u Slovačkoj nerijetki žale za vremenima kad vlade nisu bile sastavljene od nekoliko stranaka, i kad korupcija nije bila kakva je sad, kad je Mečiar čvrstom rukom vodio državu. No, ruka koja će voditi Slovačku u narednom razdoblju će svakako biti mnogo mekša. Vidjet ćemo hoće li to što dobra donijeti korupcijom i političkim svađama razjedinjenoj zemlji, koja je i unatoč tome pojam relativnog uspjeha među postkomunističkim zemljama, zemlja s vrlo jakom automobilističkom industrijom i nekoliko drugih jakih grana, i koja je naravno privatizaciju provela puno dosljednije nego mi. A i lustracija je bila – vrlo temeljita.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
