Ključni događaj koji je odredio političku budućnost Slovenije dogodio se 31. svibnja 1988.; tada su pripadnici slovenske Službe državne sigurnosti i vojne obavještajne službe (udba, kos) uhitili Janeza Janšu, tadašnjeg novinara izrazito popularne Mladine, urednika unutarnje politike tog tjednika Davida Tasiča i zastavnika JNA Ivana Borštnera. Glavnog urednika lista “Mladine” Franca Zavrla su uhitili kasnije.
Optužba: Kontrarevolucionarno djelovanje. Kasnije je tome dodano odavanje vojne tajne. Ukaz br. 5044-3 donesen u Beogradu, pronađen od strane vojne “kontraobaveštajne službe” u prostorijama ljubljanske firme u kojoj je Janša bio zaposlen, govorio je o mogućoj intervenciji JNA ako u Sloveniji dođe do građanskih nemira i demonstracija.
“Suđenje četvorici” završilo je osudama na šest mjeseci do četiri godine zatvora za ‘izdaju vojne tajne’, a sudski postupak je održan na vojnom sudu u kasarni ‘Maršal Tito’ na Roškoj cesti, iako su trojica od osuđenih bili civili. To je izazvalo revolt građana: prosvjed su izražavali među ostalim trubljenjem kad su automobilima prolazili kraj vojnog suda. No tom događaju, vratit ćemo se kasnije.
Slovenija otišla na zapad, ostali su – ostali
U trideset godina koliko je prošlo od onda, Slovenija se iskristalizirala kao jedina uspješna tranzicijska država proizašla iz bivše SFRJ: Njen BDP po glavi stanovnika je izrazito visokih 21,267 eura, gotovo dvostruko više od hrvatskih oko 11.500 eura, i četiri puta više od 5.100 eura u Srbiji. Reklo bi se – sve je kao i u SFRJ, samo su se razlike dodatno povećale. I to osjetno!
Kupovna moć po stanovniku je 85 posto prosjeka EU, što Sloveniju svrstava u red razvijenih europskih država. 75 posto izvoza Slovenije ide u EU, od toga gotovo 20 posto u Njemačku. Od tranzicijskih država, jedino je Češka usporediva sa Slovenijom; Od bivših jugoslavenskih, nitko. Dok se Slovenija kao najuspješnija iz ekipe približila prosjeku EU, jedna BIH je na samo – 32% prosječne kupovne moći, dok je Srbija tek neznatno bolja. Hrvatska je na 61%.
Tko je zbog koga bogat, a tko zbog koga siromašan?
Slovenija je dokaz da kulturne razlike, mentalitet, i općenito sve ono što spada u ljudski razvojni indeks, HDI, određuje bogatstvo jedne države puno više nego vlada i zakoni. U SFRJ, kad smo imali istu saveznu vladu i živjeli po istim zakonima, razlika u bogatstvu između jedne Slovenije i ostatka države – Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine, Srbije – je bila nešto manja nego danas, ali ne bitno. Slovenija je bila za BIH ono što je Irska danas za Hrvate, bogata država u koju se može bez posebne radne dozvole. Bosanci su masovno iseljavali u Sloveniju, gdje je posla bilo za sve. Ti Bosanci su kasnije dobrim dijelom ostali bez državljanstva, kad ih je Slovenija pri osamostaljenju jednostavno izbrisala. Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava tu odluku proglasili diskriminatornom.
Hrvatska je bila, a i sad je, negdje između; ipak, i ekonomski i kulturno bliža Sloveniji nego ostatku države. Na žalost, danas smo, kako gornje brojke pokazuju, bliže ostatku SFRJ nego Sloveniji, a nekoć, kad je sve počelo, bili smo jedna od dvije “bogate severozapadne republike koje pljačkaju Srbiju i zbog kojih je Srbija siromašna”. Zašto je to tako, ne spada u priču o Sloveniji nego o – Hrvatskoj. A zašto Srbija danas kad je više ne pljačkaju i ekonomski ne iskorištavaju “bogate severozapadne republike” zaostaje ekonomski za njima i puno više nego prije, spada u priču o Miloševićevoj demagogiji.
No, stvari u politici te države nisu onako idilične kako se ponekad čine: Političku scenu Slovenije, kao i ostatak bivše države, obilježava korupcija, spletke, zakulisne političke igre, ali i djelovanje struktura i neformalnih društvenih mreža koje su proizašle iz bivše “službe državne bezbednosti”, kolokvijalno – UDBE. Malo je poznato da je upravo u Sloveniji tajna policija možda bila jača i imala veću mrežu doušnika nego igdje drugdje u Jugoslaviji, osim možda u Hrvatskoj. Je li to zato jer su Slovenci i Hrvati skloni cinkanju bližnjeg svog i radu za tajne službe, ili zato jer je UDBA smatrala da te zemlje treba posebno kontrolirati, teško je reći.
Mladina, “profašistička”
No ako je ovo potonje, bili su u pravu. Upravo se u Sloveniji pojavila prva pukotina, prva javna pobuna protiv beogradskog hegemonizma nakon Titove smrti. Pukotina koja je dovela do raspada zemlje, prouzročena Miloševićevim pokušajima centralizacije države i ukidanja Titovog federalizma. Još prije pada “antifašističkog obrambenog zida”, poznatog i kao “Berlinski zid”, u ozračju s jedne strane demokratizacije totalitarnih sustava komunističke europe, a s druge sve većeg pritiska sve agresivnije Srbije, u Sloveniji su se pojavili javni zahtjevi za uvođenjem demokratskog sustava, i slobodom govora. Najmanja, a najnaprednija i najsjevernija republika, prva je krenula u demokratske procese – jer je ostatak Jugoslavije vidjela kao kočnicu za svoj razvoj. Razvoj situacije dao im je za pravo.
Nositelj tih tendencija je bila upravo “Mladina”, vjerojatno prva novina u SFRJ koja nije bila pod izravnim ili neizravnim nadzorom partije, a nije bila posve apolitična. Polusatirična, poluozbiljna, Mladina je bila nositelj duha novog vremena, duha slobode: Ponosno je na naslovnici, ispod naziva lista, dodavala “profašistička” jer je to etiketa koju su joj prilijepili “antifašisti” iz Beograda. I taj sitan detalj, davno zaboravljen, taj detalj da su se oni ponosili time da ih netko poput komunističke JNA i diktatora i kasnijeg genocidnog manijaka Miloševića zove “profašističkom” tiskovinom, možda najbolje oslikava razliku između Hrvatske i Slovenije.
Jer, Slovenija nikad nije pristala ispričavati se nikom zbog onog što jest, zbog onog što želi biti, i kad bi je “antifašisti” iz Beograda optuživali da je zbog suprotstavljanja socijalizmu i Jugoslaviji “profašistička” ona bi to ponosno isticala. Hrvati su tada slijedili Slovence – ali dvijetisućitih je Hrvatska krenula drugim putem, pokazalo se promašenim. Počeli smo se ispričavati i pravdati onima koji su nas nazivali fašistima, što je dovelo praktično do kriminalizacije oslobođenja zemlje.
Bavčarov odbor
No vratimo se Sloveniji, u kojoj je već 3. lipnja spomenute 1988. Odbor za zaštitu ljudskih prava kojeg vodi Igor Bavčar organizirao prosvjede u kojima će osim oslobađanja aktivista tražiti demokratske promjene i političke reforme. Na dan izricanja presude 27. srpnja pred vojnim je sudom u Roškoj ulici, koji će četvorku osuditi na zatvorske kazne, prosvjedovalo više desetaka tisuća građana. Taj proces iznjedrio je neka od najnzačajnijih imena koja će iduća tri desetljeća dominirati političkom scenom susjedne države – među ostalim Bavčara i Janšu, koji je postao prvi ministar obrane.
Rat u Sloveniji nakon što je proglasila nezavisnost bio je kratak – trajao je deset dana i bilo je 66 poginulih, a uvijek je ostala trunka sumnje je li on insceniran između Slovenije i Srbije kako bi se Hrvatsku uvuklo u rat – ili pokrenut od Srba samo kako bi se navuklo na tanak led da krene, poput Slovenije, napadati vojarne, što je zagovarao tadašnji ministar obrane Špegelj kojeg je Tuđman ubrzo smijenio. No ako se vratimo na dokument zbog kojeg je Janša i osuđen, vjerojatnije je da je primarni cilj JNA bio razoružati TO Slovenije – što je završilo neuspjehom, za razliku od Hrvatske gdje je oružje, još prije demokratskih promjena, predano iz skladišta TO jugoslavenskoj okupatorskoj vojsci.
Hrvati su tada činili sve kako bi pomogli, nisu poput Alije Izetbegovića, kad je izbio rat u Hrvatskoj, poručili “to nije naš rat”, jer su znali da će rat doći i u Hrvatsku: Tenkove koji su iz Hrvatske krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti prosvjednici, a ispred “Maršalke” j tada ubijen Raven Čuvalo, prva hrvatska žrtva postjugoslavenskih ratova. Zagrepčani su onim što su jedino imali, “Molotovljevim koktelima”, napali tenkovske postrojbe koje su krenule prema Sloveniji, pri čemu je nekoliko tenkova zapaljeno. Međimurci su izašli na mostove i ceste kako bi spriječili tenkove iz Varaždina da stignu u Sloveniju.
Desetodnevni rat
Odmah te noći 27. lipnja 1991. kad je JNA napala Sloveniju, tadašnji je hrvatski premijer Josip Manolić sazvao tajnu sjednicu Hrvatske vlade, koja nije prošla bez zanimanja velikih sila: odmah nakon te (tajne!) sjednice u hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova dotrčao je američki generalni konzul Mike Einik, zanimavši se za odluku hrvatske Vlade. Hrvatski diplomat Davorin Rudolf mu je odgovorio da će Hrvatska vojno pomoći Slovencima, iako je bilo jasno da nema čime. No sreća da nije imala – dokumenti koji su poslije pronađeni potvrdili su da je na jugoslavenski vojni vrh jedva čekao hrvatsku reakciju u slovenskom ratu, da bi mogli svom silinom udariti na tada slabo naoružanu Hrvatsku.
Slovenija je tih godina, vođena bivšim komunistom Milanom Kučanom, u Hrvatskoj doživljavana kao prirodni saveznik u borbi protiv Srbije, no ubrzo se pokazalo da stvari nisu idilične. Slovenija nije imala velikog interesa pomagati Hrvatskoj jednom kad se sama izvukla iz zagrljaja JNA, naprotiv: Iskoristila je situaciju da bi prigrabila sebi neke sitne, ali bitne “parcele” hrvatskog tla poput strateški iznimno bitne Svete gere. Oružje je većim dijelom stizalo preko Mađarske u Hrvatsku, ne Sloveniju. A tu je bio i problem štediša Ljubljanske banke – Slovenija je odlučila isplatiti samo Slovence, iako je u vrijeme kad su građani polagali novac u Ljubljansku banku SFRJ bila jedinstvena država. To je prouzročilo višedesetljetni sudski spor štediša ljubljanske banke iz Hrvatske sa Slovenijom.
Račan-Drnovšek i “Tudi tukaj je Slovenija”
No prijelomnica je sporazum Račan-Drnovšek iz 2001, po kom je Sloveniji trebalo, bez nekog posebnog razloga, pripasti 80% piranskog zaljeva, tj. “Dimnjak” preko kojeg bi imali pristup otvorenom moru. Sabor je odbio ratificirati taj sporazum kao iznimno loš za Hrvatsku. No Slovenija od njega nikad nije odustala.
Od tada odnosi idu samo nizbrdo: Od Slovenije smo očekivali da nam pomogne pri prijemu u EU, a pokazalo se da su upravo Slovenci bili glavna kočnica. Hrvatska je već zbog rata, ali i određenih ucjena iz EU nakon njega, kasnila iza Slovenije koja je ušla u velikom paketu uglavnom istočnoeuropskih država 2004. i odlično iskoristila zamah i prosperitet; Hrvatska je na ulazak morala čekati još devet godina koje su uglavnom prošle u natezanju sa Slovenijom oko granice na moru. Iako, unatoč tome što nisu dobili što su tražili, uspjeli su pametnom politikom razviti nekoć malenu luku Koper u najveću u ovom dijelu Jadrana, dok je nekoć najveća Rijeka – potonula. Kineska ulaganja, gradnja prometnica i tunela, sve to ide u luku Koper, dok Hrvatska već 20 godina priča o nizinskoj pruzi Rijeka – Zagreb – samo priča. Grad Rijeka tu snosi još i veću krivicu.
Otvorena pitanja su se samo redala: Vinjete koje je Slovenija uvela, a koje su bile očita pljačka stranaca koji su morali platiti najmanje onu šestomjesečnu od pedesetak eura za prelazak Slovenije; slovensko sustavno odbijanje gradnje auto – cesta u smjeru Austrija i Italija – Hrvatska je štetilo Sloveniji, no puno više Hrvatskoj i treba ga promatrati kao vid pritiska na Hrvatsku da popusti u vezi Ljubljanske banke i Piranskog zaljeva. Isto tako, tu spadaju pritisci “Tudi tukaj je Slovenija” Joška Jorasa, redikula i klauna iza kojeg je stala cijela slovenska politika kad je svoju kuću u Hrvatskoj proglasio teritorijem – Slovenije, što je potaklo šale na račun Slovenaca kao “alpskih Srba”, onih koji imaju pretenzije na hrvatski terotirij.
Blamaža sa špijunskim kombijem
Tu su još i drugi skandali: Nevjerojatna blamaža slovenske tajne službe sa špijunskim kombijem s opremom za prisluškivanje telekomunikacija, a koji je zalutao u Hrvatsku pa ga je presrela i zaplijenila obična policijska patrola; kasnije vraćen Sloveniji uz javno sramoćenje. NE Krško, koja je bila u suvlasništvu Slovenije i Hrvatske, koju je Slovenija nacionalizirala 1996., a 1998. obustavlja isporuku struje zbog nepristajanja Hrvatske na jednostrano određenu cijenu isporučene energije. Slovenija je Hrvatsku tužila za nenaplaćenu isporučenu energiju u iznosu od 105 milijuna dolara, što je završilo na arbitraži, kao i granica na moru.
Epilog i te priče znamo: Slovenija je pokušala varati, slovenski arbitar je bio u nedozvoljenoj vezi sa slovenskim državnim dužnosnicima. Hrvatska je iz arbitraže izašla, ali Slovenija na provedbi – svejedno inzistira!
Je li takvo nedobrosusjedsko, sebično ponašanje Slovenije kontraproduktivno? Očito, ne. Slovenija na taj način ostvaruje svoje ciljeve – iako njeni potezi nisu uvijek gledani sa simpatijama u EU. No zašto i bi? Oni vode politiku u svom interesu, ne u interesu EU! I nije ih previše briga za to što će tko misliti o tome, dok god imaju zakonsko pravo na nešto – poput blokade hrvatskih pregovora, ili očekivane buduće blokade hrvatskog ulaska u Schengen.
Dosljedno antihrvatska politika
No ono što prolazi ispod radara je da Slovenija vodi – dosljednu državnu politiku, koja ne ovisi o tome tko je premijer, tko predsjednik. Desničar Janez Janša, centrist Miro Cerar, ili ljevičar Borut Pahor – kad se radi o državnom interesu, tu među njima nema razlike, nema u Sloveniji “antifašista” koji bi nekog optuživali da bi se trebao kooperativnije odnositi prema zemljama iz “okruženja”: Dok se mi trudimo sprijateljiti se, iz nekog razloga, s agresivnom Vučićevom Srbijom i po mogućnosti je progurati što prije u EU jer su to “naši drugari”, valjda, dotle Slovenija jednostavno – gleda svoj interes i svoj posao.
Agresivno ponašanje Slovenije ima korijene u tome da je Hrvatska od ranoga srednjega vijeka pa sve do 1918. godine svoju sjeverozapadnu granicu dijelila s njemačkim zemljama, odnosno Austrijom. Zato je kod Hrvata, čak i nakon obnove državnosti devedesetih godina, ostala svijest o Austriji kao susjednoj državi, a Slovenci se tu postavljaju kao Germani, kao “rasa gospodara”, koristeći stare hrvatske komplekse spram zapada.
Ipak, Sloveniji valja priznati da je tu donekle i u pravu jer su disciplina i marljivost uglavnom odlike germanskih naroda, pa iako su ih u političkoj propagandi neke prošlostoljetne totalitarne ideologije koristile kao podlogu za ideje o rasnoj nadmoći nad “lijenim Slavenima”, valja reći da Slovenci nisu bez razloga standardom i zemljopisno bliže zapadnom svijetu: zemljopisne razlike se ovdje prelijevaju u kulturne, a one pak u ekonomske, pri čemu su potonje jasno mjerljive.
Tko stoji iza Slovenije?
Ta razlika se mogla vidjeti i u događajima opisanim na početku ovog teksta, kad su na 14. kongresa SKJ Slovenci napustiti zasjedanje. Predstavnici komunista iz Hrvatske učinili su to nevoljko i vrlo neodlučno, praktički su potjerani odande! No nije samo mentalitet u igri, već i interesi zapada: Ulazak Slovenije u EU i okolnosti koje su utjecale da uspješno na neko vrijeme – dok Washington nije izvršio pritisak – spriječi Hrvatsku da se uključi u nju treba promatarati u svjetlu ideje o reintegraciji zemalja zapadnoga Balkana, bez Slovenije plus Albanija: Nije teško zaključiti da Slovenija to nije mogla sama, i da se iza politike Ljubljane skrivaju neki viši interesi. Ti isti “viši interesi” stajali su i iza politike Haaškoga suda.
I na kraju, vratimo se osobi s početka, Janši. Dok je u Hrvatskoj presuđeno da Stipe Mesić nema veze s aferom Patria, iako se njegovo ime spominjalo u optužnici protiv finskih managera kao onog koji je primio mito, uz točno naveden iznos, dotle je Janša, iako legenda borbe Slovenije za neovisnost – dapače, osoba od koje je sve i počelo – i premijer Slovenije u dva mandata, od kojih mu je drugi naprasno prekinut upravo zbog tog slučaja – završio u zatvoru zbog primanja mita u istom slučaju.
Zanimljivost je da je nakon što je poslan na odsluženje zatvorske kazne, ponovo nakon gotovo 30 godina, njegova stranka na izborima bila druga po broju glasova, a on kao zastupnik u parlamentu je odlazio na zasjedanja izravno iz zatvora.
Slovenija kao primjer državotvorne politike
Za tog, uz Milana Kučana najbitnijeg aktera koji je definirao politiku susjedne države, Jugoslavija neupitni neprijatelj. Valja reći – u Sloveniji nema jugonostalgije, pa i lojalizma spram Beograda kakav postoji u Hrvatskoj, niti kod jedne političke opcije. U govoru na Danu državnosti 2013. je rekao da Slovenija propada jer u njoj ima previše Jugoslavije, te da će propadati još više ako se Jugoslavija i dalje bude uvozila. No, za njega je neupitni neprijatelj i Hrvatska – a to je također konstanta političke scene u Sloveniji. Na žalost, to neprijateljstvo je u Hrvatskoj isto tako korišteno da bi se Hrvatsku približilo – istoku.
No mi i te kako imamo što naučiti od Slovenije – a to je, prije svega, kako jedna mala zemlja od dva milijuna stanovnika može zaštiti svoje nacionalne interese u današnjem globaliziranom svijetu, ako je dovoljno uporna, beskompromisna, i složna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
