S vojne parade na Crvenom trgu Putin je poručio da nastavlja svojim putom – koji izgledno vodi prema porazu i njegovu političkom kraju, ali i dugotrajnom sukobu u Ukrajini. Zbog pragmatičnih razloga Europa mora brzo naći odgovore kako bismo imali kruh i grijanje sljedeće zime, piše Višnja Starešina za Lider Mediju.
Izjalovila su se očekivanja da će Vladimir Putin nekom velikom objavom na moskovskoj vojnoj paradi barem kratkoročno Zapadu olakšati dvojbe u vezi sa stvaranjem novoga geopolitičkog poretka.
Nije, kao što su neki očekivali, proglasio veliku pobjedu u Ukrajini jer time bi poručio da zapravo priznaje ratni poraz i da odustaje od projekta velike Rusije.
Tako bi olakšao svojim zapadnim simpatizerima i energetskim ovisnicima da nekim mirovnim pregovorima pokušaju zadržati geopolitički status quo. A nije ni proglasio rat protiv Ukrajine, kao što su očekivali drugi, čime bi dodatno mobilizirao zapadne saveznike otvarajući vrata velikom svjetskom sukobu.
Putin se, zapravo, pravio da se ništa korjenito nije promijenilo u odnosu na njegove prijašnje vojne parade, osim jedne fusnote – ruske operacije za iskorjenjivanje nacizma u Ukrajini – na kojoj će ustrajati i koju je, dakako, isprovocirao NATO.
Putin drukčije i ne može
Zapad je ostao iznenađen kako to Putin iskrivljuje povijest. Kao da to ne čini već godinama nastojeći vratiti prostor i geopolitički utjecaj Sovjetskog Saveza preobučenog u ‘ruski svijet’, ideološki pokrivenog narativom ‘velike domovinske pobjede’ 1945. Energetska ovisnost Europe o Rusiji bila je sredstvo za ostvarenje projekta.
S vojne parade na Crvenom trgu Putin je poručio da nastavlja svojim putom, koji izgledno vodi prema porazu i njegovu političkom kraju, ali i dugotrajnom sukobu u Ukrajini – bilo otvorenom bilo zamrznutom ratu. Putin više i ne može drukčije.
Zapadne države pak, sa svojim ključnim integracijama (NATO-om i Europskom unijom), više ne mogu izbjegavati odgovore na ključna pitanja o svojoj budućnosti koja obuhvaćaju obranu i sigurnost, energetsku sigurnost, ekonomsku održivost i političku organizaciju.
Kratkoročno su najvažnija sljedeća pitanja: što ćemo jesti sljedeće zime, čime ćemo se grijati, na koji će pogon raditi europska gospodarstva duboko ovisna o ruskim energentima? Ukrajina i Rusija opskrbljivale su Europu nekim temeljnim prehrambenim proizvodima: žitaricama (Ukrajina, Rusija), uljem (Ukrajina)…
Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu sustavni Nijemci najprije su pohrlili po ulje i ispraznili police supermarketa. Ovih je dana njemačka ministrica gospodarske suradnje Svenja Schulze (SPD), zabrinuta zbog moguće nestašice žitarica i u Njemačkoj, osvijestila svu dubinu iracionalnosti, pa i perverzija, povezanih sa zapadnim (i njemačkim osobito) forsiranjem tzv. zelenih politika i održivih energija.
Podsjetila je, naime, na obvezu da 4,4 posto ukupno proizvedene energije u Njemačkoj bude bioenergija, ona proizvedena od žitarica, palmina ulja, uljane repice… U brojevima: dvije i pol milijarde litara benzina godišnje koji završi u njemačkim automobilima proizvedeno je od biljnih ulja zbog zelenih obveza. Ili, količinska polovica ukrajinske godišnje proizvodnje suncokretova ulja završi u benzinu, samo u Njemačkoj.
Ministrica iz redova zeleno osviještenoga SPD-a pred dvojbom treba li osigurati Njemačkoj kruh i ulje ili se držati samonametnutoga zelenog standarda od 4,4 posto pledira da se žitom ipak nahrane ljudi, a ne automobili.
Neodrživa energetska paradigma
Dubina perverzije forsiranja zelenih politika može se shvatiti ako se toj aktualnoj dvojbi doda širi kontekst: Njemačka je zatvorila svoje potpuno sigurne nuklearne elektrane i tako postala ovisna o ruskom plinu, ukrajinske žitarice ulijeva u spremnike automobila osiguravajući ekstraprofite svojim zelenim industrijama, a verbalno je veoma zabrinuta za glad u Africi.
Politika je progledala tek kad je Njemačkoj zaprijetila nestašica hrane. Njemačka, dakako, nije jedina; ona je samo primjer (dosadašnje) europske energetske paradigme koja zbog ruske invazije na Ukrajinu (energetske sankcije u Rusiji i pad proizvodnje u Ukrajini) više nije održiva.
Kad je o sigurnosti riječ, pred vratima je proširenje NATO-a, ponajprije na stare demokracije Finsku i Švedsku.
No pitanje je: što dalje? Kako će se sigurnosno i politički definirati europske države koje su izvan NATO-a i Europske unije? Kakva će Europska unija izići iz tog procesa? Koju će ulogu u tom procesu imati SAD? Kakav će biti odnos Zapada prema Rusiji, a kakav prema Ukrajini poslije Putina i nekog mirovnog sporazuma? Gdje je tu Kina?
Izbjegavši bilo kakve dramatične poruke s moskovske parade, Vladimir Putin prisilio je Europu da brzo počne tražiti izlaze iz vlastitih neracionalnosti i zbog vrlo pragmatičnih razloga: da bismo imali kruh i grijanje sljedeće zime. Hrvatska zbog svoga položaja ima priliku to veliko preslagivanje iskoristiti za sebe. Ali i u opasnosti je da se izgubi u tom procesu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
