Važno je pitanje što će biti s Ukrajinom kad oružje (barem privremeno) utihne i potpiše se neko rusko-ukrajinsko primirje, a potom jednog dana i mir. Jer, ma kakvo rješenje bilo, Ukrajina će još dugo ostati osjetljiva točka između Rusije i Zapada i osjetljiva točka globalnog poretka, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
No, nije manje važno što će biti s EU-om, koji je dosad uključio najveći dio europskog kontinenta, nakon što oružje u Ukrajini utihne. Važno je to i iz čisto sebičnih razloga, jer je Hrvatska dio te europske ekonomsko-političke obitelji. Srećom članica, bez obzira na sve njezine probleme i manjkavosti. Važno je i zbog definiranja uloge EU-a u budućem globalnom poretku. A osobito je važno zbog unutarnje EU transformacije, koja se nakon invazije na Ukrajinu pokazuje nužnom, ali i bitno drukčijom nego što su to donedavno sanjali, a i naglas govorili glavni nositelji rasprava o novoj Europi: Angela Merkel (danas bivša njemačka kancelarka) i Emmauel Macron (stari i novi francuski predsjednik).
EU nije ujedinila Putinova invazija na Ukrajinu, već vlastita nemoć
Prije svega, EU treba prekinuti s iluzijama o sebi i svojim mogućnostima. To za početak znači otvoreno si priznati da EU nije ujedinila Putinova invazija na Ukrajinu, već vlastita nemoć pred tom invazijom. U toj nemoći, u neimanju vlastitog rješenja, Unija se preko noći svrstala uz američku politiku prema rusko-ukrajinskom sukobu i uz NATO kao savez kolektivne obrane i sigurnosti. To također znači da su već treći put u nešto više od stotinu godina europske države “zakuhale” veliki ratni sukob na europskom tlu.
U prva dva slučaja (Prvi i Drugi svjetski rat) učinila je to Njemačka nasuprot Francuskoj, a sada su kao vodeće države EU-a to učinile saveznički, prepustivši Rusiji (ponajprije svojim kratkovidnim energetskim politikama koje su postale dominantne u EU-u) da postane gospodarica sigurnosti europskog kontinenta. I tako se još jednom pokazalo da europske države, čak i kada su sasvim suradnički raspoložene i čvrsto ekonomsko-politički povezane kroz EU, nisu u stanju dugoročno skrbiti o obrani i sigurnosti europskog kontinenta.
Srećom, postojao je NATO pa se ovaj put nije moralo čekati da se SAD uključi u rat u njegovoj drugoj ili trećoj godini kada se rat proširi, već se to dogodilo odmah. Zahvaljujući tome, Putinovo ratno osvajanje Europe zaustavljeno je u Ukrajini. Finska, Švedska, Poljska, Slovačka, a osobito Estonija, Latvija i Litva osjetile su tu prednost prisutnosti SAD-a kroz NATO u Europi izravnije od drugih država, ali i druge su je imale priliku spoznati.
Vitalni interesi
Također se pokazalo da i tako (barem deklarativno) ujedinjen EU nije u stanju argumentima sile reagirati na taktičke Putinove izazove i ucjene, čak niti kada su u pitanju vitalni interesi EU-a. Primjerice, blokirajući pomorski izvoz ukrajinske pšenice i kukuruza, koja ne hrani samo Europu, nego i Afriku, Putin višestruko ucjenjuje Europu: nestašicama žita u Europi i istinskom glađu u Africi, koja bi mogla pokrenuti desetke milijuna migranata prema Europi.
(…)
Bivši američki veleposlanik pri NATO-u, s dubokim vezama u američkoj obrambenoj i vanjskopolitičkoj administraciji, Ivo Daalder nedavno je u autorskom članku za portal Politico predložio da se blokada (i ruska i turska) pokuša prekinuti uspostavom humanitarnih koridora isključivo za brodski prijevoz ukrajinskog žita, pri čemu bi brodove koji prevoze žito štitili i pratili brodovi ratne mornarice. Za tako što potrebna je (barem prešutna) suglasnost Rusije i dopuštenje Turske.
(…)
No, takav aranžman s Rusijom i Turskom izvjesno ne mogu postići ni Macron, niti Scholz, a još manje Charles Michel ili Ursula von der Leyen.
SAD ga možda može postići. A neki drugi bi onda možda mogli sudjelovati s ratnim brodovima za pratnju.
Putin je zapravo EU-u pokazao puteve njegova preustroja
Tako se i bez velikih rasprava kroz rat u Ukrajini stvaraju obrisi nove obrambeno-sigurnosne strukture EU-a. Pokazalo se da EU nema kapacitet za samostalnu obrambenu-sigurnosnu strategiju, već u tome treba pomoć SAD-a, preko NATO-a. Pokazalo se i da sam nije u stanju usuglasiti niti sankcije prema Rusiji, a kamoli eventualno zajedničko vojno djelovanje. No, izvjesno je da su značajniji obrambeni kapaciteti državama EU-a nužni, da će u sklopu EU-a vjerojatno morati razvijati i europsku vojsku, ali ne nasuprot SAD-u i nasuprot NATO-u, već u suradnji s njima. Da ne kažem pod njihovim pokroviteljstvom.
Francuska, a osobito Njemačka, zbog svojih su kapitulantskih politika prema Putinovoj Rusiji izgubile mnogo političke vjerodostojnosti i autoriteta kroz ovaj rusko-ukrajinski rat. I u budućnosti će vjerojatno morati više dijeliti vodstvo u EU-u s nekim drugim državama, poput Poljske, Italije… Putin je zapravo EU-u pokazao puteve njegova preustroja. Za preustroj Europi trebaju i novi politički lideri. No, tu joj Putin ne može pomoći.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
