Istina ili laž

U trenutku kad zlo, poremećaj ili zabludu nazovemo ljevicom, činimo ih legitimnim. Dajemo im etiketu ideologije i pretvaramo ih u respektabilan pogled na svijet.

Muškarac koji tvrdi da je žena nije ljevičar – on je bolestan. Pobačaj nije neko “njihovo pravo” – to je ubojstvo. Seksualizacija djece nije progres već zlouporaba i krivično djelo.
Ako sve to nazovemo ljevicom, mi to na neki način legaliziramo kao da je u pitanju ravnopravna opcija. A nije. To je ludost.

Naš jezik služi oblikovanju stvarnosti, i oni koji sebe zovu ljevicom to dobro znaju. Redefiniraju riječi muškarac. žena, brak, sloboda, pravda.

A mi, umjesto da ih raskrinkamo, pristajemo na njihove izraze.
Umjesto da kažemo “zlo”, mi kažemo “ljevičarski pokret” i tako toj laži dajemo legitimitet.
Istina ne bi smjela biti, i nije, ideologija. Istina je stijena. Čvrsta, jasna i nepromjenjiva.
Bilo bi dobro prestati davati kredibilitet i dostojanstvo lažima nazivajući to ljevicom. Jer na kraju dana, ne postoji ni lijevo ni desno.
Postoji ispravno i pogrešno. Svjetlo i tama. Normalno i nenormalno.