Vukelić za Narod.hr o projektu YIHR-a: Korištenjem mrtve djece želi se stvoriti lažni kontinuitet krivnje hrvatske države

Izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, povjesničarka s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, za naš portal odgovorila je na nekoliko pitanja u vezi projekta “Festival Tri djevojčice” Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), ekstremno lijeve udruge bliske stranci Možemo.

Podsjetimo, tri tragično preminule djevojčice: Lea Deutsch, Aleksandra Zec i Madina Hussiny, YIHR je iskoristio za ideološku propagandu. Riječ je o djeci koja su izgubila život u specifičnim okolnostima koje su YIHR-u poslužile za instrumentalizaciju djece u cilju prikazivanja hrvatske države kao duboko problematične, povezujući NDH te Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu i 21. stoljeću. Pritom je znakovito što YIHR u svoj festival nije uvrstio niti jedno od 402 djece ubijeno u Domovinskom ratu, a izostale su i žrtve partizanskog i komunističkog terora od 1945. do 1990. godine.

Prof. Vukelić reagirala je krajem lipnja na svom Facebook profilu. Projekt YIHR-a ocijenila je licemjernim i sramotnim, kazavši kako je riječ o još jednom u nizu “‘s brda-s dola’ koncepata, koji naoko povezuje slično, dok u stvari zlonamjerno zloupotrebljava žrtve s ciljem perfidno zamišljene ‘istoznačnice'”.

> YIHR opet provocira i zlorabi dječje tragedije za guranje lažnog narativa

Narod.hr: U svojoj reakciji na projekt „Festival Tri djevojčice“ upozorili ste na opasnost stvaranja „istoznačnice“ između različitih povijesnih događaja. Što je prema Vašem mišljenju problematično u povezivanju sudbina Lee Deutsch, Aleksandre Zec i Madine Hussiny?

Prof. Vukelić: “Moja reakcija na društvenim mrežama proizašla je iz potrebe da se u javnom prostoru zadrži visoka razina povijesne i etičke odgovornosti kada govorimo o tragičnim sudbinama. Spajanje sudbina Lee Deutsch, Aleksandre Zec i Madine Hussiny u jedan konceptualni okvir, poput projekta Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska, pati od ozbiljnog metodološkog i analitičkog nedostatka, te u konačnici prerasta u opasan politički manifest.

Riječ je o tri djevojčice koje su izgubile živote u potpuno različitim povijesnim, političkim i društvenim kontekstima: u razdoblju Drugog svjetskog rata i Holokausta, obrambenog Domovinskog rata te suvremene migrantske krize. Svaka od tih tragedija ima svoje specifične uzroke, aktere i povijesni kontekst, koji kao jedinu sličnost ima činjenicu da je riječ o tri ubijene djevojčice. Ovakav pristup pokazuje potpuno nerazumijevanje biti Holokausta s jedne, te migrantske krize s druge strane. Izjednačavati sustavno uništenje čitavih naroda vođeno rasnim zakonima totalitarnog režima s kompleksnim globalnim sigurnosnim i humanitarnim izazovima suvremenih migracija predstavlja neviđenu povijesnu i pojmovnu relativizaciju.

Poznato je da u javnom prostoru postoje određene skupine koje su migrantsku krizu od samog početka iskorištavale isključivo kao političku platformu za guranje globalističke agende. Ta je agenda i u ovako postavljenom konceptu festivala, gdje se pitanje ilegalnih migracija i državnog suvereniteta nasilno pokušava izjednačiti s povijesnim tragedijama najvišeg reda.

Nadalje, u ovu se manipulativnu jednadžbu potpuno promašeno uvrštava slučaj Aleksandre Zec. Kada analiziramo pravnu i činjeničnu dimenziju tog slučaja, dokazano je da taj gnusni čin nije bio potaknut nikakvim političkim direktivama, režimskim datostima ili sistemskim progonom. Radilo se o izoliranom zločinu iz koristoljublja koji su počinili pojedinci u odorama, iskoristivši ratni kaos za pljačku. Da taj čin nikada nije imao karakter državnog projekta, niti je bio dio institucionalne politike Republike Hrvatske, dokazuje i kasnija službena reakcija same države. Naime, Vlada Republike Hrvatske je još 2004. godine donijela odluku o isplati novčane pomoći preživjelim članovima obitelji Zec u iznosu od 1,5 milijuna kuna, čime je država dala jasan institucionalni odmak od zločina, pruživši pravnu i moralnu satisfakciju preživjelima.

Madina Hussiny bila je šestogodišnja djevojčica iz Afganistana koja je tragično izgubila život 21. studenoga 2017. godine u naletu vlaka na željezničkoj pruzi između Šida (Srbija) i Tovarnika (Hrvatska). Njezin je slučaj pravno specifičan jer je doveo do međunarodne sudske osude Republike Hrvatske (nakon višegodišnjih ustavnih tužbi i angažmana nevladinih udruga poput Centra za mirovne studije), slučaj je završio pred međunarodnim sudom. Predstavlja potpuno različit povijesni i fenomenološki okvir (suvremena migrantska kriza) koji nema dodirnih točaka s genocidom, ratnim zločinom ili obračunom mafijaških klanova.

Madina Hussiny nije stradala kao žrtva rata kartela (poput Aleksandre Zec) niti kao žrtva rasnih zakona i ideologije uništenja (poput Lee Deutsch). Njezina tragedija izravna je posljedica globalne migrantske krize, ilegalnih prijelaza državnih granica te sigurnosnih i administrativnih postupanja modernih država u kontroli granica. Međutim, specifične nevladine organizacije i ljevičarske platforme u Hrvatskoj koriste njezino ime kao političku platformu. Njihov je cilj problematizirati koncept nacionalnog suvereniteta i legalne kontrole granica.

Povezujući njezinu smrt s Holokaustom, autori festivala nastoje stvoriti dojam da su moderne europske granice i hrvatska policija jednake fašističkim logorima uništenja, što predstavlja logičku, političku i povijesnu manipulaciju.

Nasilnim objedinjavanjem ovih žrtava pod zajednički nazivnik stvara se opasan narativni konstrukt. Autori festivala, svjesno ili nesvjesno, pokušavaju staviti znak jednakosti između triju potpuno različitih fenomena, tretirajući ove nevine žrtve kao svojevrsni „uzorak“ za dokazivanje unaprijed postavljene teze. Time se implicira da je riječ o trima različitim razdobljima u kojima su se ljudska prava kršila na identičan način i s istim polazištima.

Također, ovim pristupom političke skupine koje iza ovog projekta stoje svjesno konstruiraju lažni kontinuitet krivnje. Njihova je intencija suvremenu hrvatsku državu i razdoblje njezina nastanka u obrambenom Domovinskom ratu prikazati kao represivni, režimski projekt izgrađen na kršenju ljudskih prava, a sve u svrhu slabljenja nacionalnog suvereniteta u korist spomenutih globalističkih narativa.

Nevine dječje sudbine ovdje se koriste kao puki „uzorak“ za dokazivanje unaprijed pripremljene ideološke teze. Takav pristup ne samo da stvara povijesni falsifikat, već i duboko vrijeđa dostojanstvo žrtava. Svaka žrtva zaslužuje individualno poštovanje unutar svog stvarnog povijesnog konteksta, a instrumentalizacija dječjih tragedija radi slanja dnevnopolitičkih poruka i blaćenja vlastite (ili bilo koje druge) države znanstveno je neodrživa i društveno manipulativna. Takav pristup ne samo da površno banalizira povijesnu znanost, već i relativizira same povijesne događaje.

Granica između legitimne kulture sjećanja i političko-ideološke manipulacije povlači se na mjestu gdje prestaje poštovanje prema povijesnim činjenicama i patnji pojedinca, a počinje konstrukcija dnevnopolitičkih pamfleta. Autentična kultura sjećanja uvijek je duboko ukorijenjena u povijesnom kontekstu, lišena je selektivnosti i teži očuvanju dostojanstva svake žrtve unutar onih okolnosti u kojima je njezino stradavanje uistinu nastalo. Posebno je opasna i etički neprihvatljiva pojava koju kontinuirano ističem u svom javnom narativu: bestidna zloupotreba i instrumentalizacija dječjih tragedija u političke svrhe. Djeca, kao najranjiviji i najneviniji dio svakog društva, danas se u sklopu raznih aktivističkih platformi koriste kao emotivni paravan za proguravanje radikalnih ideoloških i globalističkih agendi.

Kada autore određenih festivala i inicijativa ne zanima povijesna istina, kada svjesno ignoriraju pravni okvir izoliranog zločina iz koristoljublja, a prešućuju institucionalnu reakciju i obeštećenje koje je država pružila, tada je posve jasno da cilj nije komemoracija. Cilj je emocionalna ucjena javnosti.

Korištenjem mrtve djece kao „dokaznog materijala“ želi se stvoriti umjetni, lažni kontinuitet krivnje suvremene hrvatske države. To više nije kultura sjećanja, već agresivan politički inženjering koji parazitira na tuđoj tragediji kako bi oslabio hrvatski nacionalni suverenitet i nametnuo unaprijed pripremljene ideološke narative. Ostavljam mogućnost i da su autori festivala samo silno neuki te da nemaju osnovne minimalne logičke sposobnosti, pa su na taj način kognitivno oštećeni, no to ni dalje ne opravdava, primjerice, financiranje ovakvih procesa.”

> Šarić: ‘Kad kažeš Oluja’, pomislim YIHR-u pokazati gdje je istok i zaželiti mu sretan put

Narod.hr: Često se u javnim raspravama ističe važnost kulture sjećanja i uključivanja svih civilnih žrtava. Gdje vidite granicu između legitimnog podsjećanja na pojedinačne tragedije i korištenja žrtava za oblikovanje političkih i ideoloških poruka?

Prof. Vukelić: “Granica između legitimne kulture sjećanja i političko-ideološke manipulacije nalazi se na mjestu gdje prestaje poštovanje prema povijesnim činjenicama, a počinje konstrukcija dnevnopolitičkih pamfleta. Danas svjedočimo izuzetnoj zloupotrebi pojma „kultura sjećanja“. Kultura sjećanja nije i ne može biti svako proizvoljno tumačenje povijesnih događaja. Ona ne proizlazi iz neke pomodne sociološke škole ili aktivističkog trenda. Osnovni, nulti preduvjet za autentičnu kulturu sjećanja jest dokazan povijesni događaj, utvrđen kroz znanstvenu metodologiju i sagledan u svom cjelokupnom, izvornom kontekstu. Sve izvan toga je manipulacija samim pojmom.

U našem javnom prostoru, pod krinkom tobožnje empatije, događa se opasna zamjena teza iza koje stoji vrlo jasna i agresivna politička agenda. Određene institucije, političke platforme i nevladine udruge lijevog i globalističkog spektra, poput Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska, uporno inzistiraju na kulturi sjećanja prema točno specifičnom, nametnutom modelu. Pozadina ovog inzistiranja postaje sasvim ogoljena kada se pogleda njihovo megalomansko financiranje i institucionalna potpora.

Dok je onaj stvarni, društveno koristan i potreban aktivizam gurnut na margine, projekti poput Festivala Tri djevojčice uživaju obilatu financijsku potporu iz javnih izvora, poput Grada Zagreba. Ta ogromna financijska i logistička mreža dokazuje da ovdje nije riječ o spontanom civilnom društvu, već o dobro uigranom i bogato sponzoriranom političkom inženjeringu.

Najveća perverzija tog modela očituje se u jednom konkretnom primjeru, a koji se veže uz logiku koga slične skupine uopće podrazumijevaju pod pojmom „civilnih žrtava“. Za njih su civilne žrtve primarno i gotovo isključivo etnički Srbi koji su živjeli na okupiranom teritoriju i aktivno podupirali teroristički sustav paradržave tzv. SAO Krajine. Ovaj smo pristup mogli vidjeti unutar komentara pri javnom savjetovanju provedenom prije izglasavanja Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata. Selektivnim pretvaranjem tog cjelokupnog stanovništva u isključivo „civilne žrtve“, u javni se prostor gura lažni narativ prema kojem je SAO Krajina bila nekakav apstraktan projekt koji nikada nije niti zaživio, jer su, eto, svi njezini stanovnici tobože bili protiv njega, što je povijesno dokazana neistina.

Nadalje, takvim manipulativnim pretvaranjem tih ljudi u nevine civile i civilne žrtve, njih se apriorno abolira od bilo kakve odgovornosti za sudjelovanje u pobuni protiv vlastite države. Još gore, tom se logikom implicira da im je Republika Hrvatska dužna isplatiti i ratnu odštetu, što predstavlja krajnji oblik povijesne i pravne perverzije. Istovremeno, ti isti krugovi u potpunosti ignoriraju hrvatske civilne žrtve, ponašajući se u svom narativu kao da su svi Hrvati, pa čak i ubijena djeca, bili pod oružjem i stoga legitimne mete!

Autentična kultura sjećanja čuva dostojanstvo žrtve u njezinoj povijesnoj istini i bori se protiv selektivnosti. Ovaj model, s druge strane, parazitira na tragedijama radi ostvarivanja jasnih političkih ciljeva i to novcem samih poreznih obveznika, što smatram etički, znanstveno i društveno neprihvatljivim.”

> RH financira YIHR koji VRO Oluju promatra kao ‘udruženi zločinački pothvat’

Narod.hr: Naveli ste da se u ovakvim projektima zanemaruju djeca stradala tijekom Domovinskog rata. Vidite li u izboru žrtava namjerno izostavljanje žrtava ne samo velikosrpske agresije već i partizanskog i jugoslavenskog terora od 1945. do 1990. godine?

Prof. Vukelić: “Moj odgovor na ovo pitanje je nedvosmisleno – da! U izboru žrtava koji nam se nameće kroz ovakve projekte ne radi se o slučajnom previdu, već o namjernom, sustavnom i ideološki motiviranom izostavljanju. Razne globalističke inicijative lijevog političkog i aktivističkog spektra svjesno izbjegavaju ne samo spomen, već i znanstvenu verifikaciju te službeno priznanje žrtava partizanskog i jugoslavenskog komunističkog terora u razdoblju od 1945. do 1990. godine.

Pitanje koje si kao društvo moramo postaviti glasi: zašto je to tako? Odgovor leži u samoj srži ideološke matrice. U njezinu shvaćanju povijesti, komunizam se promatra kao prvi pravi, povijesno ostvareni globalistički svjetski poredak – sustav koji je težio nadnacionalnom strukturiranju i brisanju tradicijskih identiteta.

S druge strane, ozbiljnu i trajnu prijetnju tom konceptu predstavljaju upravo nacionalne žrtve koje su stradale od tog istog režima. Žrtve koje su pale zato što su branile pravo na vlastiti nacionalni identitet i državnu neovisnost, poput hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu i onih stradalih pod jugoslavenskim komunističkim režimom, izravna su antiteza globalističkom narativu. Priznanje njihove patnje i uvažavanje konteksta u kojem su stradale značilo bi priznanje važnosti nacionalnog suvereniteta i razotkrivanje zločinačke naravi komunističkog totalitarnog sustava koji je te identitete nastojao poništiti.

I upravo zato su hrvatske nacionalne žrtve u cijelosti izostavljene iz njihova selektivnog narativa. Zamjenom teza i nametanjem formata u kojima se spajaju nespojivi povijesni fenomeni, nastoji se stvoriti privid da su jedini stvarni problemi kršenja ljudskih prava vezani uz obranu nacionalnih granica i stvaranje neovisne države. To je klasični ideološki inženjering: prešućivanjem masovnih zločina komunističkog režima i žrtava velikosrpske agresije, a hiperbolizacijom izoliranih incidenta unutar obrambenog rata kao forme,a ne i sadržaja, nastoji se delegitimirati sama ideja hrvatske države u korist suvremene globalističke agende.

Srž problema s kojim se suočavamo jest sustavno izostavljanje hrvatskih nacionalnih žrtava iz javnog i komemorativnog narativa. Kada analiziramo selektivnost platformi koje nam nameću festivale ljudskih prava, vidimo da u njihovim programima nema mjesta za hrvatske žrtve talijanskog fašizma, njemačkog nacionalsocijalizma, a pogotovo za žrtve ratnih komunističkih djelovanja i zločina četničkih grupa koji su započeli još u ljeto 1941. godine. Najbolji primjer tog prešućivanja su stradanja poput onih vezanih uz slučaj Drvarske brigade i brutalno etničko čišćenje hrvatskog naroda u tom razdoblju.

Upravo smo o toj presudnoj temi održali i okrugli stol u Hrvatskom saboru pod nazivom „Ljeto 1941. – hrvatske žrtve etničkog čišćenja kao historiografski i komemorativni izazov“. Tamo smo jasno ukazali na povijesne procese čije se posljedice osjećaju i danas.

Zbog višedesetljetne političke stigmatizacije i indoktrinacije kroz obrazovni sustav, hrvatski je narod postao izuzetno podložan manipulacijama i nametanju kolektivnog kompleksa krivnje. Tradicionalni sustavi vrijednosti sustavno se rastaču, a narod se kroz apstraktne, visoko intelektualizirane pojmove nastoji dodatno zbuniti, frustrirati i pasivizirati. Krajnji cilj ovog inženjeringa jest brisanje povijesne istine o obrambenom karakteru hrvatskih težnji za slobodom, dok se autentična kultura sjećanja zamjenjuje ideološkim konstruktima koji služe slabljenju nacionalnog identiteta.”

> Vukelić: Postoji jasna linija koja povezuje represivni aparat iz 1945. s onim iz 1991.

Narod.hr: Jedna od ključnih tema Vaših javnih istupa jest odnos historiografije i aktivizma. Vidite li obrazac koji se ponavlja kada su u pitanju pokušaji iskrivljavanja događaja iz vremena Domovinskog rata kako bi se formirao narativ podijeljene krivnje i zločinačkog karaktera državne vlasti 1990-ih, primjerice u slučaju Aleksandre Zec za koji imamo jasno utvrđene činjenice koje pokazuju da djevojčica nije ubijena iz etničkih motiva ili po nalogu vlasti?

Prof. Vukelić: “Apsolutno, riječ je o vrlo jasnom, koordiniranom i destruktivnom obrascu koji se u našem javnom prostoru ponavlja s ciljem revizije moderne hrvatske povijesti. Međutim, za ove kontinuirane pokušaje iskrivljavanja događaja iz vremena Domovinskog rata nisu odgovorni tek puki, samozvani „aktivisti“. Iza ovog procesa kriju se zloglasne strukture takozvane duboke države.

Riječ je o starim obavještajnim sustavima koji su uspješno preživjeli demokratsku tranziciju 1990-ih, formalno se transformirali u druge oblike organizacija i umrežili se, koristeći istu mrežu ljudi, iste resurse i iste metode subverzije. Upravo te strukture, djelujući kroz platforme civilnog društva i fingirani aktivizam, namjerno izazivaju stalno stanje društvenog kaosa i podjela. Time se vrši gruba zloupotreba samog pojma aktivizma, koji sam po sebi nosi pozitivnu konotaciju i trebao bi služiti kao korektiv vlasti kroz argumentirano ukazivanje na političke ekstreme ili pasivnost institucija.

U Hrvatskoj imamo paradoksalnu i duboko nepravednu situaciju: onaj stvarni, društveno koristan i potreban aktivizam, onaj koji se bori za radnička prava, bolesnu djecu, socijalnu pravdu ili blokirane građane, gurnut je na društvene i financijske margine. S druge strane, onaj ideološki aktivizam koji za jedini cilj ima političko djelovanje i sustavnu destrukciju tekovina obrambenog Domovinskog rata, postavljen je od strane političkih i medijskih elita kao nekakav društveni imperativ.

Najbolji dokaz te sprege je upravo slučaj Aleksandre Zec. Unatoč tome što imamo jasno i pravno utvrđene činjenice koje dokazuju da ta nevina djevojčica nije ubijena iz etničkih motiva niti po nalogu državnih vlasti, ta se tragedija uporno eksploatira. Cilj te operacije nije utvrđivanje istine, već stvaranje narativa o „podijeljenoj krivnji“ i „zločinačkom karakteru“ hrvatske državne vlasti iz devedesetih godina. Riječ je o klasičnom obavještajnom inženjeringu u kojem se instrumentalizira ljudska patnja kako bi se kriminalizirali sami temelji na kojima počiva moderna, neovisna Republika Hrvatska.”

> Inspektor Lazarević o slučaju Zec: Nitko nije naložio ubijanje Srba po Zagrebu, pa i ja sam Srbin!

Narod.hr: Kada bismo na ulici zaustavili stotinu ljudi i pitali ih za jedno ime djeteta stradalog u agresiji na Hrvatsku, što mislite koliko bi ljudi znalo odgovoriti? Što možemo i moramo učiniti kako bismo uspomenu na 402 ubijene djece sačuvali od zaborava?

Prof. Vukelić: “Kada bismo na ulici zaustavili stotinu ljudi i pitali ih za ime makar jednog djeteta stradalog u agresiji na Hrvatsku, poražavajuća je istina da golema većina ne bi znala odgovoriti. Svijest o sudbini 402 ubijene djece u Domovinskom ratu još uvijek nije prisutna u našem društvu na razini koju te nevine žrtve zaslužuju. Mi imamo izravnu, povijesnu i moralnu odgovornost za oblikovanje te kulture sjećanja. Međutim, umjesto deklarativnih floskula, moramo prijeći na konkretne, institucionalne korake s jasno definiranim ciljevima, kako strategije ne bi ostale tek mrtvo slovo na papiru.

Učiniti možemo i moramo jako puno, i to na nekoliko razina. Primjerice, gradovi i županije mogu ciljano financirati projekte koji se bave isključivo ovom tematikom. To ne smije biti prepušteno entuzijazmu pojedinaca, već mora postati dio strukturirane kulturne i povijesne politike s preciznim planom provedbe. MZO može uvesti godišnje nagrade u osnovnim i srednjim školama za pisanje zamišljenih pisama naše djece onoj djeci koja su u trenutku pogibije bila njihovih godina. Kroz taj istraživački zadatak učenici bi pronalazili fotografije ubijene djece, detalje o njihovim životima, pisali im pjesme ili ih crtali. To je jedini način da te tragične, prekinute sudbine uistinu približimo današnjim generacijama.

Na sve važne obljetnice unutar republičkih i lokalnih protokola mogu se pozivati i ravnopravno uključivati predstavnici obitelji ubijene djece. Također, roditeljima i javnosti može se omogućiti kontinuirano, javno praćenje pravosudnih postupaka koje je Republika Hrvatska podignula protiv počinitelja ovih zločina, uz redovito plasiranje najnovijih podataka i faza u kojima se ti procesi nalaze.

Koliko kaskamo za drugima pokazuje i geopolitički kontekst. Nedavno je Republika Srpska u New Yorku postavila opsežnu izložbu o srpskim žrtvama i djeci, bez obzira na to koliko su ti povijesni opisi žrtava pojmovno i činjenično upitni. Dakle, entitet koji nema formalno međunarodno priznanje uložio je golema financijska sredstva, resurse, lobiranja i diplomatske napore za jedan takav međunarodni projekt.

S druge strane, mi imamo sve potrebne resurse, imamo precizne popise žrtava, datume rođenja, smrti i obiteljski pristanak, a nismo realizirali ni lokalni projekt, kamoli međunarodni, na ovu temu.

Prije dvije godine smo na Fakultetu hrvatskih studija, bez ikakvih proračunskih sredstava, organizirali potresnu i izložbu s fotografijama ubijene djece Zadarske županije u kojoj su, naravno, sudjelovale same obitelji žrtava. Te uramljene fotografije danas čuvam u ormaru. Do dana današnjeg nitko iz državnih ili lokalnih institucija nije iskazao želju da ih ustupim za potrebe izlaganja na nekom drugom mjestu. Zahvaljujući isključivo zalaganju udruga proizašlih iz Domovinskog rata, danas imamo službeni spomendan na tu djecu, ali formalni datum u kalendaru sam po sebi neće educirati našu djecu. Država mora stati iza ovakvih projekata s autoritetom i resursima kakve imaju suverene nacije koje drže do svog identiteta.

Zaključno, borba za autentičnu kulturu sjećanja nije borba za interpretaciju prošlosti. To je borba za suverenitet i mentalno zdravlje našeg društva u sadašnjosti. Dok god dopuštamo da se dječje tragedije u našem javnom prostoru izvrću u ideološke manifeste i dokle god dopuštamo strukturama duboke države da kroz formu „aktivizma“ provode emocionalnu manipulaciju javnosti, mi zakazujemo kao suverena nacija.

Istinska kultura sjećanja ne gradi se na pomodnim sociološkim trendovima, niti na nasilnom izjednačavanju nespojivih povijesnih fenomena s ciljem nametanja kompleksa krivnje hrvatskom narodu. Ona se gradi na znanstvenim činjenicama, na pravnoj i povijesnoj istini te na institucionalnoj odgovornosti prema onima koji su položili ono najvrjednije za slobodu ove države. Sve izvan toga nije kultura sjećanja, već opasni politički inženjering na koji imamo dužnost i pravo reagirati.”

> Udruga ‘Plavi kaputić’ gradi spomen-kuću za 402 djece ubijene u Domovinskom ratu

Izvor: narod.hr