‘Sjećam se svega što sam radio te večeri kao da je bilo jutros’, kazao je za T-portal Branko Lazarević, nekadašnji šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke koji je vodio očevid ubojstva obitelji Zec 7. prosinca 1991. Ovaj 72-godišnji umirovljeni policijski inspektor, koji se i u osmom desetljeću života bavi novinarstvom i publicistikom, otkrio je detalje te kobne večeri u kojoj je petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a likvidiralo Mihajla Zeca, njegovu suprugu i 12-godišnju kćer Aleksandru
‘Te večeri vraćao sam se iz Prečkog u službenom automobilu, padala je susnježica. Kod Knežije je zazvonila radiostanica. Čulo se: Lika 017, zaputi se u Poljaničku ulicu, imamo ubojstvo. I krenuo sam pravac Trešnjevke’, prisjeća se Lazarević.
> Hasanbegović o slučaju obitelji Zec: To nije bio ratni zločin već grabežno umorstvo
> General Glasnović: Može Hrvatska iz Jugoslavije, ali Jugoslavija iz Hrvatske nikako
Bilo je to oko 23 sata. U kuću poznatog zagrebačkog mesara Mihajla Zeca upalo je petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. U obiteljskoj kući na Trešnjevci bila je u tom trenutku cijela obitelj: supruga Marija te djeca Aleksandra, Dušan i Gordana.
Mihajlo Zec ubijen je hicima na kućnom pragu dok su suprugu Mariju i kćer Aleksandru kao svjedokinje brutalnog ubojstva ubojice odveli i likvidirali kod nekadašnjeg planinarskog doma Adolfovac na Medvednici.
‘Došao sam u tu ulicu i zatekao ekipu za očevid, već je bila stigla. Kao šef odsjeka za očevide bio sam dužan informirati načelnika o tome. Čovjek je ležao u blatu pored ceste uz koju mu je kuća. Pogledao sam, informirao se o osnovnim stvarima. Bio sam u kući. Pogledao sam prvi kat. Kuća je bila ispremetana, ispreturana, povađene ladice. Oni su tražili lovu. Zec ju vjerojatno nije dao, pa su tražili sami. Uzeli su nešto oružja i novca’, prisjeća se Lazarević.
Kaže da je tek kasnije iz novina doznao da je pokojni Zec poznavao jednoga od ubojica (Muniba Suljića, op.a.), ‘koji je imao pečenjaru, pa mu je Zec davao meso i posuđivao novac’, kaže Lazarević.
‘Pričalo se da je Zec dobar i sa šefovima policije, kojima je davao odojke…’
‘Imamo dakle mrtvog čovjeka i zadatak policije je utvrditi tko ga je ubio i točka. Obavili smo očevid i tek kasnije su se neke stvari počele odmotavati’, kaže.
Za Mihajla Zeca, kaže Lazarević, znao je i mnogo ranije. ‘Milijun puta prošao sam pokraj njegove mesnice. Ljudi su mi pričali da je Mihajlo Zec dobar čak i sa šefovima policije, kojima je davao odojke i ne znam što sve ne. Nikada nisam kročio nogom u mesnicu, nisam ga ni vidio, ali sam čuo za njega i prvo što sam pomislio kada sam prišao njegovom tijelu te večeri bilo je: ‘E moj Mihajlo, svi policajci i šefovi su te znali i družili se s tobom, pili kavu, a evo, došlo je vrijeme da se i Branko Lazarević upozna s tobom, ali na ovaj užasan i grozan način’, govori.
U noći ubojstva policajci su razgovarali sigurno s barem 50 osoba u ulici u kojoj je Zec ubijen.
Kaže da su ubojice došli kombijem te da su, kada su krenuli u bijeg, udarili u ogradu i automobil.
‘Netko je zapisao registraciju, klupko se odmotavalo…’
‘Ljudi su provirivali kroz prozore i gledali što se događa, a netko je i zapisao registraciju i preko te tablice saznalo se čiji je auto’, dodaje Lazarević.
Tek tada uslijedilo je iznenađenje.
‘Vidi vraga, auto je registriran na policiju. Taj auto kasnije je pronađen na Velesajmu i radio sam očevid na njemu. U vozilu sam našao nekoliko registarskih tablica. Bilo je nešto policijskih tablica, ali i civilnih. Taj auto bio je registriran, koliko se sjećam, na gospićku policiju’, dodaje.
Klupko se odmotavalo, a od 12. do 16. uhićeni su Nebojša Hodak (25), Munib Suljić (32), Siniša Rimac (18), Igor Mikola (20) i Snježana Živanović.
Oni su otkrili i lokaciju na kojoj su ubili i sakrili tijela Marije i Aleksandre Zec – kod planinarskog doma Adolfovac na Medvednici.
‘Tamo je bio istražni sudac, bio je i tužitelj, bilo je nas nekoliko iz ekipe za očevid, bili su pirotehničari… Sve skupa, ekipa od desetak ovlaštenih službenih osoba. Otkopavali smo to, neko smeće bilo je na brežuljku nedaleko od samog objekta. I tamo smo ih našli’, prisjeća se Lazarević.
‘Opisali smo ozljede, pucali su im u glavu, tijela su prevezena u Zavod za sudsku medicinu, obavljena je obdukcija’, dodaje.
Na pitanje je li tijekom istrage imao osjećaj da se iz viših političkih krugova vrši pritisak na istragu, kaže da nije.
‘Nitko ništa nije pritiskao, profesionalno smo radili svoj posao. Oni su priznali i poprilično detaljno sve opisali’, napominje Lazarević, a sastavljao je i potpisao zapisnik o očevidu, zapisnike o obdukcijama i o pronalasku tijela na Adolfovcu.
‘Nitko nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin’
Na pitanje je li tih godina bilo sličnih ubojstava, kaže da nije, no bila je jedna, kako kaže, samozvana grupa koja je upadala ljudima u stanove.
‘Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku… ‘Ajmo uzet’ pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.’ I gotovo.’
Otkriva i jedan zanimljiv detalj. Upali su u stan i Zvonimiru Červenku, hrvatskom generalu koji je organizirao obranu Zagreba, a kasnije, u vrijeme Oluje, bio je načelnik Glavnog stožera HV-a.
‘Radio sam taj očevid – i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je Hrvat, nije problem’, zaključuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
