Ani Galović, autorica posvećena pisanju o poginuloj djeci u Domovinskom ratu, na svom je Facebook profilu objavila emotivan zapis kojim se prisjeća jedne od najtragičnijih, ali rijetko spominjanih sudbina. Povod objave je obitelj Kozbašić iz Petrinje, ubijena mjesec dana prije zločina nad obitelji Zec, čija se komemoracija danas u javnosti ističe kao simbol stradanja djeteta u ratu, dok za mnogu drugu ubijenu djecu – o čijim sudbinama postoje jednako jasne, dokumentirane činjenice – gotovo nitko ne zna i gotovo nitko ne govori.
U objavi Galović podsjeća kako je u noći s 5. na 6. studenoga 1991. u vlastitoj kući brutalno ubijen bračni par Gordana i Milan Kozbašić te njihova djeca Tamara (13) i Alen (10), obitelj koja je, unatoč prijetnjama i okupaciji, vjerovala da miran život i ničim izazvana pristojnost mogu biti zaštita. Upravo se tom šutnjom o prešućenim imenima i tragedijama Galović oštro suprotstavlja selektivnom sjećanju, naglašavajući da je za svako ubijeno dijete – bez obzira na etničku pripadnost – jedina pravedna komemoracija istina, spomen i izgovoreno ime koje ne smije pasti u zaborav.
Autorica Ani Galović, autorica knjige ”Mama, ne vidim nebo”, istražila je stradanje djece u Vukovaru tijekom 1991. i do lipnja 1992. Obuhvatila je Vukovar i okolna mjesta, uključujući djecu ubijenu pod okupacijom. Navodi da su neka djeca ubijena zajedno s roditeljima jer nisu mogla napustiti grad. Tijekom same bitke u Vukovaru ubijeno je 27 djece, čime se Vukovar odmah iza Slavonskog Broda svrstava među gradove s najviše poginule djece u Domovinskom ratu. Galović ističe vremenski raspon od prvog ubijenog djeteta, Igora Balaža, pa sve do tragedija iz 1992., poput slučaja braće Pakšec i Martina Štefančić.
>Ani Galović, autorica knjige o stradaloj djeci Vukovara: ‘Nadam se da će netko nastaviti pisati o njima’
Objavu Ani Galović prenosimo u cijelosti:
”U nedostatku limenog sanduka može najlonska vreća uz drveni sanduk..”
– Skoro mjesec dana prije 7. prosinca 1991. godine, točnije, u noći s 5. na 6. studenoga 1991. u obiteljskoj kući u Petrinji ubijena je obitelj Kozbašić.
Otac Milan i majka Gordana (kako vole naglasiti ili prešutjeti „komemoratori”, bračni par iz „miješanog braka” kako političkim prilikama odgovara) upravo zbog toga vjerovali su da zlo ne može pokucati na njihova vrata. Nikome nisu ništa dužni, niti su s kim bili u zavadi, živjeli su i radili u svojem gradu, svojoj Petrinji odgajajući dvoje malodobne djece.
No, Petrinja je rano pala pod okupaciju pobunjenih Srba, dojučerašnjih susjeda, dragovoljaca iz Srbije, bosanskih Srba i inih. Unatoč toga Milan i Gordana i dalje su vjerovali u zdrav razum, kao i većina naših građana. Milan je radio kao ugostitelj, držao je kafić „Ima dana”, dok je Gordana radila je u petrinjskom Domu zdravlja kao medicinska sestra. Njihova djeca, Tamara i Alen bili su nešto malo stariji od mene.
Tamara 13 godina, a Alen 10 godina.
Znaju i petrinjski Srbi vrlo dobro tko je te kobne noći došao u dom obitelji Kozbašić…
Ove fotografije tek su mali komadići sjećanja, onog što je uopće ostalo na petrinjsku obitelj koja je mučki ubijena – mjesec dana prije 7. prosinca 1991. godine.
Onog kojeg komemorira gradonačelnik grada Zagreba, predstavnici Srpske nacionalne manjine i većinom lijevo orijentirane političke stranke. Za ubojstvo djeteta bilo koje nacionalnosti nema opravdanja, ni pred Bogom. No, podvlačiti jedno dijete kao primjer nacionalne mržnje vrlo je neljudski u skupljanju političkih bodova, apostrofiranju količinom zla dok drugim okom žmire na još 300njak sličnih tragičnih sudbina čije je živote prekinuo ratni zločin – a tko je bio agresor u ratu – vrlo dobro znamo.
Znaju i petrinjski Srbi vrlo dobro tko je te kobne noći došao u dom obitelji Kozbašić i onako, neljudski, kako samo bolesno izopačeni umovi u ljudskom tijelu mogu, stavljao jastuk na glavu djeci u pidžamama – prvo Alenu, samom, u krevetu u prizemlju, zatim Tamari koja je pokušala pobjeći pokraj kreveta u njenoj sobi, a na kraju njihovim roditeljima.
Jastuk na glavu pa hitac s prigušivačem.
”Ne šutjeti, ne zaboraviti! Spomenuti!”
Njihova tijela drugo jutro pronašla je Tamarina prijateljica Tanja, djevojčica. Vlasti tzv. SAO Krajine nisu čak dozvolile da se obitelj Kozbašić pokopa u Petrinji. Nisu dozvolile… a zbog čega? Ili možete zaključiti sami. U njihovom gradu u kojem su živjeli!
Njihova tijela iz njihovog doma uz „poseban protokol” (kakvim su se iskazali tijekom čitavog Domovinskog rata!) morala je preuzeti obitelj majke Gordane koja je rodom iz BIH kako bi ih dostojno sahranili. Dostojno prevezli ubijenu i mrtvu djecu pokopati preko granice…
>Polšak Palatinuš: Zec i Čengić – politika bira žrtve za naslovnice
Ne, nije problem spomenuti zločin nad obitelji Zec (meni ne trebaju detalji i okolnosti upoznata sam). Problem je što sve ostale žrtve ne spominju (ne spominjemo!), jer “ne odgovaraju mjestu zločina, izvršitelju”.
Upitno je znaju li da su 70km od Zagreba postojali Tamara i Alen?! Rijetko kada će netko podijeliti nešto za Tamaru i Alena. A to je najveća komemoracija koju za njih možete napraviti. Ne šutjeti, ne zaboraviti. Spomenuti.
Imena ubijene djece
Ovo su imena djece o kojima sam pisala, a koje su s roditeljima ubili pripadnici JNA, srpskih pobunjenici, dobrovoljci i pripadnici kojekakvih srpskih paravojnih jedinica, a čije se sudbine nikad ne komemoriraju:
Renato Šajnović – rujan 1991. godine, star 6 godina, ubijen u dvorištu obiteljske kuće s ocem i majkom u okupiranim Okučanima. Dječaku su polomljena rebra prije egzekucije. Obitelj zakopana u šumarak nedaleko kuće.
Tamara i Alen Kozbašić – 5/6. studenoga 1991. godine, ubijeni s roditeljima u obiteljskom domu u Petrinji hicima iz pištolja.
Emil, Vlasta i Matej Aleksander star 2,5 godine ubijeni 15. studenoga 1991. u vukovarskom podrumu Vučedolska kapljica prilikom granatiranja skloništa.
Zorica Pavlović, stara 14 godina, njena majka i polubrat te susjeda Ilinka Milošević i njen sin Branimir star 10 godina ubijeni u dvorištu 15. studenoga 1991 nakon sloma obrane Borova naselja kada su pripadnici Arkanovih Tigrova počinili najveće zločine i nad vukovarskim civilima srpske nacionalnosti.
Tomislav je imao samo dvije godine…
Dario 5 godina i 9 mjmjeseci i Tomislav Jurić, 2 godine i 9 mjeseci ubijeni s majkom Verom u kući bake i djeda u Kostrićima nakon čega su tijela zapaljena. Njihovi posmrtni ostatci nikada nisu pronađeni.
Pavao Šiftar iz Joševice star 15 godina ubijen u kući djeda i bake; kada su ubijeni i njegova sestra, brat i majka.
Nadalje, obitelj Grgić iz Novske, ubijena u obiteljskoj kući 1993. godine ocem i majkom.
Obitelj Pakšec iz Vukovara u proljeće 1992. godine; Stjepan, Ana, Dario 15 godina, Damir 12 godina ubijeni i bačeni u bunar koji je već tada bio masovna grobnica.
Obitelj Matijević iz Kukujevaca u Vojvodini, oteta i dovedena na okupirano područje Vukovara za vrijeme tzv. SAO Krajine te ubijena u šumarku pored mjesnog groblja u Mohovu. Među njima i Franjo star 15 godina.
Neka mi članovi obitelji žrtva oproste ako sam koga nenamjerno izostavila.
Nažalost i ovo je previše… Prema službenim podacima u Domovinskom ratu poginulo je, ubijeno i nestalo 385 djece, napisala je Galović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.