Perković dođe kao nekakav penicilin

Jasno je kako Marko Perković nije samo glazbenik, on je sad već postao društveni fenomen na više razina. Realno, danas u Hrvatskoj nitko ne može privući pola milijuna posjetitelja, ni blizu, usudio bih se reći kako je to sanak pusti i za mnoge planetarno popularne glazbenike. Čak i kad bi ulaz bio besplatan. Štoviše, bit ću toliko hrabar, pa reći – kad bi se na Hipodromu dijelili novci, ne bi se skupilo toliko ljudi. Prekomotni smo mi za to. Volimo kukati, siromašni smo, ali svejedno nam se ne bi dalo otići tamo i dignuti nikad lakše pare. Jednostavno, takvi smo. A ovdje imaš nekoga tko uspije prodati pola milijuna ulaznica.

U čemu je tajna?

Puno je razloga zašto je Marko Perković u Hrvatskoj danas toliko popularan. Naravno, nešto je i do same glazbe, ipak pričamo o glazbeniku, ali o njoj nekom drugom prilikom. Činjenica je kako čovjek ima vrhunski marketing i ekipu oko sebe. Svi njegovi istupi pomno su planirani, i što je najvažnije, rijetki. Često se zna dogoditi kako od njega mjesecima nema ni traga, ni glasa. Ne iskače iz paštete kao mnoge druge javne osobe. Nema potrebu sve komentirati, pogotovo ne svoje glazbene kolege, a pogotovo ne negativno.

Jeste li ikada čuli Perkovića kako govori o koncertima drugih pjevača? A tek poziva na njihove zabrane ili ih omalovažava? Ja nikad.

Sjetimo se sad kako je započela cijela ova pompa oko koncerta na Hipodromu. Jedna glazbenica, ničim izazvana i prozvana, ‘očešala’ se o Perkovića i donosila procjene o tome tko u Hrvatskoj smije, a tko ne smije pjevati. Kome je prikladno dodjeljivati nagrade, kome ne. I tako je krenula lavina. Malo je, doduše, dotična stvorila publiciteta i sebi – jer prije te izjave dobar dio Hrvata nikad nije čuo za nju, dok je onaj dio kojem je poznata uglavnom već i zaboravio da postoji – ali još više dala je na značenju Perkoviću. Kao što je uvijek slučaj s njegovim kritičarima, da ne upotrijebim neku grublju riječ. Čim oni progovore, Markan proda novih 1000 ulaznica.

Svi vidimo, ako se baš ne pravimo potpuno slijepima, kako u Hrvatskoj postoje krugovi kojima smeta sve što ima veze s tradicijom i nacionalnim identitetom. Njima je Perković personifikacija svega toga, i zato ga ne mogu vidjeti ni nacrtanoga. I zato se, dojma sam, grizu iznutra kad vide koliko ljudi može okupiti i kakva atmosfera vlada na njegovim koncertima. Mogu oni koliko hoće prodavati nekakve priče o zabrinutosti i brizi za sigurnost, očito je kako se ovdje barem dijelom radi o ideološkoj netrpeljivosti.

S druge strane, dijelu Hrvatske koji je već umoran od gore spomenutih krugova, Perković dođe kao nekakav penicilin za ekstremnu ljevicu.

Pa ga podržavaju i mnogi koji možda i nisu toliko oduševljeni njegovim likom i djelom. Onako, iz inata. Kad vide koliko ga ‘crvendaći’ ne vole, odmah im postane draži. Pa na kraju ispada kako Perković danas u Hrvatskoj nije bitan sam po sebi. On je simbol i u sebi utjelovljuje sve one borbe koje se u našoj državi svakodnevno vode. Između onih koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i onih koji nemaju toliko izražene emocije prema njoj.

Meni samo nije jasno, kako ‘crvendaći’ već nisu shvatili koliko im je pristup promašen. Znam da je malo vjerojatno, ali ako ikada budu tražili posao, svakako bi se trebali javiti Perkoviću i pitati za mjesto u njegovom menadžmentu. Jer, promociju kakvu mu oni rade, samo rijetki mogu.

Ako mene pitate, ja Marka Perkovića danas vidim kao vrhunskog indikatora. Podsjeća me malo na one detektore u zračnim lukama. Znate ono, prođeš, pa zviždi ako imaš metala negdje uz sebe.

Tako i on, samo mu spomeneš ime, a ‘crvendaći’ odmah skaču. Ako ne znaš koliko ih i gdje ima, vrlo brzo se otkriju…