Što se tiče cijepljenja djece i mladih protiv kovida, ono se najviše opravdava željom da se zaštite odrasli, jer je opasnost od kovida za djecu i mlade apsolutno minimalna. Ali cijepljenje cjepivom odobrenom u hitnom postupku i po svemu eksperimentalnom, svakako za njih nije bez nezanemarivog rizika. Poklič “Misli na druge, cijepi se!”, postao je topuz za utjerivanje osjećaja krivnje među djecu i mlade i šiba goniča koji utjeruje djecu i mlade u boksove za cijepljenje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imajući to u vidu, jasno je da svjedočimo moralnom i intelektualnom padu širokih slojeva naroda i velikog dijela institucija. To je naš osnovni problem, a ne toliko vlast koja je očito usmjerena na zlo. To se osobito vidi u našem odnosu prema djeci i mladima u ovoj krizi. Ishod ove krize će se uvelike odlučivati prema tome kako ćemo se u njoj postaviti prema djeci i mladima. Oni majke i očevi, bake i djedovi, te oni službeni moralni autoriteti koji su manje-više RAVNODUŠNI prema šteti koja se nanosi djeci i mladima, možda su naš najveći problem.
Ovdje objašnjenje gornje teze:
Njemački katolički folozof Robet Spaemann 2011. godine u knjizi “Nach uns die Kernschmelze” (Hrvatski: “Nakon nas atomska katastrofa”, naslov izveden iz izreke “Nakon nas potop”) veli:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Vjerojatnost je subjektivna procjena budućih događaja. Kad neki događaj nastupi, tad je potpuno svejedno koliko je vjerojatan bio u prošlosti. Ocjena jednog budućeg događaja kao manje ili više vjerojatnog služi samo kao orijentacija kod preuzimanja vlastitog rizika. Pri tome je odlučujuće da je onaj koga se dobitak ili gubitak tiču – ista osoba. Npr. kod sudjelovanja u prometu, sve dok su isti oni koji preuzimaju rizik i oni koji uživaju prednosti sudjelovanja u prometu. To ne isključuje mogućnost da je taj rizik neopravdan i nerazuman, kao što je to danas čest slučaj kod sudjelovanja u prometu. NIKADA MEĐUTIM NE SMIJE BITI DOZVOLJENO DA ODREĐENA DEFINIRANA SKUPINA LJUDI UŽIVA PREDNOSTI NA RAČUN RIZIKA KOJEG PREUZIMAJU NEKI DRUGI LJUDI, KOJE SE O TOME NIŠTA NE PITA. UPORABA PRINCIPA PROCJENE VJEROJATNOSTI RIZIKA U TOM SLUČAJU SE NE SMIJE PRIMJENJIVATI. NITKO NEMA PRAVO ŽIVOT NEKOG DRUGOG STAVITI NA LUTRIJU SAMO ZATO ŠTO JE VJEROJATNOST DA SVE PROĐE DOBRO VISOKA.” (str. 40)
On kaže i ovo na str. 8:
“Ako netko nalazeći se u životnoj opasnosti stavi na lutriju život vlastitog djeteta, postupa neodgovorno, pa i onda kad šansa da stvar završi dobro iznosi 99:1. Jer nitko unaprijed ne može znati hoće li se nešto što je danas malo vjerojatno, sutra ipak dogoditi.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
