Sve što im oko vidi

Povijest kaže da su ispred turske vojske išle bande plaćenika koje su čistile i pripremale teren, napadajući domicilno stanovništvo, paleći kuće i vjerske objekte, sijali paniku i na bježanje prisiljavali sve što se moglo kretati. Turci su tek tu i tamo nailazili na otpor utvrđenih gradova koji su bili prevelik zalogaj za razuzdane plaćenike koji su sebe nazivali Vlasima, Srbima, Cincarima…, tako da ni sami nisu znali tko su. I to njihovo “vazalstvo” sa Turcima trajalo je sve dok Turska nije počela gubiti moć. Dakle, skoro petsto godina. Nakon toga prelaze na stranu Austrije, nudeći iste usluge koje su do jučer nudili Turcima. Nije njih zanimala ni renesansa ni barok. Njih je zanimalo ono što dobro gori i daleko se vidi. Njihova renesansa i njihov barok su sažeti u pričama i stihovima o nabijanju na kolac, rasjecanju na četiri dijela, rastavljanju glave od tijela, i “raspara ga od muda do gruda”. Tko ne vjeruje, neka pročita pjesme i pogleda njihova djela u posljednjih petsto godina. Ako netko više od petsto godina to sve radi na nekom području i biva nagrađen, kao što su nagrađeni za Srebrenicu i ostala zlodjela, počinje to područje smatrati svojim. I ne samo to područje, nego sve što mu oko vidi, sve gdje mu je ostao makar i jedan grob. A Dubrovnik su uvijek gledali. I uzdisali za njim. I ne samo Dubrovnik. Hrvatsku cijelu! I da ne bijaše hrvatskih branitelja, opet bi odmjeravali Trst. I još malo dalje.