Opsada Dubrovnika i okolice počela je 1. listopada 1991. Grad je doveden u okruženje, a sva hrvatska mjesta u okolici spaljena i uništena. Brojni branitelji i civili završili su u logorima u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. JNA i četnici su bombardirali čak i užu gradsku jezgru što je izazvalo reakciju svijeta, pa je napad na Dubrovnik mnogo pomogao pravoj percepciji rata u Hrvatskoj. Grad je izdržao u okruženju do svibnja 1992. kada ga Hrvatska vojska deblokira i oslobađa uz radost cijelog hrvatskog puka.
Na današnji dan 1. listopada 1991. počeo je opći napad i opsada starog hrvatskog grada Dubrovnika i njegove šire okolice. To su učinile snage JNA, TO Crne Gore i četnički dragovoljci iz srpskih mjesta istočne Hercegovine, kao i crnogorski četnici. Na današnji dan te snage su prešle hrvatsko-crnogorsku granicu kod Debelog brijega.
Geografski položaj Dubrovnika koji je kopnenim putem bio odsječen od ostatka hrvatskog teritorija, a imao samo uzak pojas hrvatskog zaleđa do granice sa BiH bio je vrlo težak. Jedina olakšavajuća okolnost bila je što JNA nije imala vojarne u samom gradu, kao u drugim hrvatskim gradovima, jer je bio na popisu svjetske baštine UNESC-a.
Branitelji Dubrovnika su bili naoružani lakim pješačkim oružjem, između ostalog i lovačkim puškama, te svega 7 minobacača 82 mm, 2 minobacača 120 mm i dva topa ZIS 76 mm. Na drugoj strani grad i okolicu napadali su pripadnici tri korpusa (titogradski, užički i mostarski), brigada iz Trebinja, te četnički dragovoljci. Srbi i Crnogorci napadali su Dubrovnik sa gotovo 30.000 vojnika, 100 tenkova, 50 transportera, 120 topova itd.
Uz snage dragovoljaca ZNG-a, Dubrovnik su branili i pripadnici policije, u ukupnom broju 400-500 ljudi koji su morali izmjenjivati oružje na stražama zbog nedostatka istog, dok je u studenom broj narastao na 962 branitelja koji su morskim putem kroz neprijateljske blokade došli braniti opkoljeni grad.
Tako se velika neprijateljska sila srušila se na stari hrvatski grad.
Istovremeno, huškačka atmosfera u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini bila je takva da je Dubrovnik proglašavan „vekovnim srpskim gradom“, a pojedini srbijanski političari poput gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića izjavljivali su javno „pa što ako porušimo Dubrovnik, izgradićemo stariji i lepši“.
Zapovjednik obrane grada bio je legendarni Nojko Marinović, koji se poslije našao među 12 generala koje je smijenio bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić.
Zapovjednik policije, koja ima velike zasluge u obrani grada, bio je nedavno preminuli velikogoričanin Josip Kukuljan.
Opsada grada
Napad je istovremeno krenuo iz nekoliko pravaca: iz smjera crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, zatim iz smjera Trebinja prema Brgatu, te jedan dio prema Slanom preko herojskih Ćepikuća.
U Ćepikućama je 45 hrvatskih vojnika iz Stona i Ćepikuća dočekalo u zasjedi oko 600 srpskih vojnika koji su dolazili iz smjera spaljenog hrvatskog sela Ravnog i nanijelo znatne gubitke, te natjeralo na bijeg. Zbog toga je smjer kretanja prema Slanom promijenjen preko Zavale.
Istovremeno, JNA i crnogorski četnici kretali su se preko Konavala gdje su palili i rušili sve pred sobom i 16. listopada ušli u Cavtat, a 24. listopada u Kupare.
Prvog dana napada Srbi su zauzeli Golubov kamen i presjekli komunikaciju Mokošica-Dubrovnik.
Zbog svega toga branitelji su u studenom 1991. bili prisiljeni povući se u grad i Dubrovnik je bio potpuno opkoljen sa svih strana. To je šokiralo svijet, a osobito bombardiranje povijesne jezgre grada, pa je opsada Dubrovnika umnogome utjecala na javno mnijenje u svijetu i percepciju rata u Hrvatskoj.
Samo od 8-14. studenog 1991. na šire gradsko područje palo je tisuće projektila, a poginulo 53 stanovnika, dok je ranjeno više od 180.
23. listopada 1991. pale su prve granate na Stari Grad i pogodile Stradun, kao i palaču Sponza, crkvu svetog Ignacija, franjevački samostan i druge građevine povijesne jezgre.
31. listopada 1991. stiže konvojem Libertas prva humanitarna pomoć u opkoljeni grad koji je bio na umoru.
I u prosincu 1991. Nastavilo se uništavanje grada i ubijanje njegovih stanovnika. Na sam blagdan svetog Nikole 6. prosinca počeo je najveći napad na grad, osobito na posljednju crtu obrane koja je bila na tvrđavi Srđ. Iako 20 puta malobrojniji, hrvatski vitezovi sa Srđa uspjeli su u borbama prsa o prsa obraniti staru utvrdu i spriječiti pad Dubrovnika u srpske ruke.
Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima Prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.
Tijekom svibnja 1992. već stasala Hrvatska vojska na čelu sa legendarnim zapovjednikom Jankom Bobetkom poduzela je veliku vojnu ofenzivu deblokade Dubrovnika i oslobođenja hrvatskog juga. Prizori spaljenih hrvatskih sela i opkoljeni grad bili su toliki motiv hrvatskim vojnicima, da je srpska vojska bila doslovno pometena.
Dubrovnik je deblokiran 26. svibnja 1992., a dubrovački Hrvati su osloboditelje, hrvatske vojnike, nakon 8 mjeseci duge opsade dočekali sa suzama radosnicama i nikada viđenim slavljem u tom hrvatskom ponosnom gradu.
Razaranje Dubrovnika 1991:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
