Predsjednik Republike Zoran Milanović u Kijevu sudjelovao je na obilježavanju 30. godišnjice velikosrpske okupacije toga mjesta tijekom koje je ubijeno 14 civila, uz troje poginulih branitelja. Kijevo je prije toga godinu dana preživjelo u potpunom okruženju barikadama odsječeno od ostatka Hrvatske, a nakon okupacije je potpuno razrušeno.
Položeni su vijenci i održana komemoracija u sjećanje na sve stradale Kijevljane.
– Dragi ljudi, hrvatski vitezovi, branitelji, vojnici, 30 godina je u životu jedne nacije malo, ali nijedna nacija u Europi nije toliko prošla koliko je prošla hrvatska nacija. Na ovim prostorima nastajala je i korijene hvatala rana hrvatska srednjovjekovna država, ona o kojoj govori Ustav, rijetki povijesni izvori, mit, predaja, ali uglavnom istina. Naši vladari nisu dominirali bogatim svilenim mirisnim dalmatinskim gradovima, nego surovim kršem. Tu je naš identitet, naši korijeni, to je kamen. U kamenu, zna se da rijetko što uspijeva, oni koji prežive, koji su jaki, koji se odupru, ti su jaki i ne mogu se iskorijeniti. To je narod Dalmatinske zagore, to je narod Hercegovine, sve ono što se u ratu silno napatilo i na koje danas ne gledam kao žrtve, niti kao na one koji danas trebaju milostinju, nego kao na one koji su pobjednici. Pobjednici koji su uzvišeni, koji praštaju i koji su milosrdni, rekao je Milanović.
– Kultura EU-a je temeljena na praštanju, ne zaborava, na kulturi autorefleksije i vjere u bolje sutra te pravo na početak. Koliko se puta Europa urušavala i ponovno dizala. U pomirbi i praštanju mora biti uzajamnost, ne oholost ne silništvo. Ovdje su ginuli naši vojnici, ali ovdje su ubijani i nemoćni civili na kućnom pragu bez ikoga da ih itko zaštiti. Naša obveza i dužnost je da ih se sjetimo i da budemo ljudi kada su u pitanju i te druge žrtve, ali očekujemo uzajamnost. To sam govorio i u Oklaju, ako idemo u Grubore gdje se dogodilo nešto grozno, idem kao predsjednik RH, kao obično ljudsko biće, kao Hrvat. Nemam nikakva očekivanja, ali kao čovjeka bi me radovalo da i ta druga strana, koju s oprezom tako nazivam jer ne volim takve podjele, to je stilska figura, da i ta druga strana uzvrati na isti način. Samo tako opstaje europska civilizacija, susjedstvo i zajedništvo.
– Mi smo društvo ljudi koji imaju zajedničku prošlost, svijest o toj prošlosti, neke zablude, vjeru u novi početak i sutra. Mi smo zajednica ljudi koji su mrtvi, ali su njihovi duhovi i povijest, ostavština i dalje u nama, trojedna zajednica – duhovna, ne teritorijalna – onih koji su živi i onih koji se tek trebaju roditi. Nismo nestali, ima nas dovoljno, ima nas četiri milijuna u Hrvatskoj. Živimo i radimo s onim što imamo, nemojmo očajavati, nemojmo dizati moralnu paniku da ćemo kao narod izumrijeti, nećemo, nema teorije i vi ste tome svjedok, vaša teška sudbina, poručio je.
– Ima vas dovoljno u ovom mjestu da izgradite uvjete za dobar život kakav nije bio recimo ’70-ih godina kada sam ja kao dječak s roditeljima prošao automobilom ovuda. Ja sam valjda jedini dječak koji se vratio u Zagreb i znao da postoji Kijevo, tamo negdje daleko. Danas, vi i vaš mladi načelnik, imate šansu ako vas poslušaju biti sjedište parka Dinara. Sama činjenica da danas mi još o tome licitiramo, nije dobra. Kijevo je odavno trebalo znati na čemu je, ovo nije kritika niti dnevnopolitička igra upućena bilo kome, to je odluka koju može donijeti nekoliko ljudi. Gospodo državni tajnici, iste bez utjecaja, što možete – možete. Napravit ćete nešto, u to sam uvjeren, nikome ovo ne znači kao Kijevu. Zato sam danas i došao ovdje, ova godišnjica će proći, neće se nikada zaboraviti. Svi smo dio jedne univerze, jednog svijeta i duha. Opraštanje, pomirba, suživot, poštovanje, pravo na novi početak i pravo na novi ekonomski početak za Kijevo. Živio dolazak sjedišta parka prirode u Kijevo, to je prilika za ozbiljan gospodarski uzlet, za otvaranje turističkih objekata, to je novac, posao. To nije preživljavanje, nego mogućnost prave zarade, od toga vas dijeli samo malo pažnje i jedna odluka, zaključio je.
Obilježavanje 30. obljetnice stradanja civilnih žrtava Kijeva
– Izražavam duboki pijetet prema žrtvi koju nosite, prema jednoj rani na srcu koja ne zarasta, ožiljku koji ostaje i koji nas obvezuje. Ono što olakšava tu bol, a ne miče sjećanje, su napori koje mi na vlasti pokušavamo učiniti. Nadam se da vijesti koje dolaze u zadnje vrijeme olakšavaju bol. To je ono što garantira da Kijevo više nikad neće doći u situaciju kakva je bila ’90. i ’91. godine. Europu tresu problemi, ali na ovom mjestu se drugačije diše, rekao je izaslanik premijera Plenkovića.
– Često smo u ovim krajevima, nadamo se da ćemo sljedeće godine prezentirati nove pomake i da će to vratiti dječji osmijeh u Kijevo, dodao je.
Kijevo ima zadnju priliku da živi
– Krenulo je zatiranje Kijeva i velikosrpski zločinci su ovdje napravili svoj krvavi pir. Kijevo je dalo tri branitelja na oltar domovine i 14 civilnih žrtava Domovinskog rata koji su sustavno ubijani četiri godine. Hrvatska država je napravila puno u Kijevu i zato danas možemo reći te ’90. i ’91. godine vrijedilo je svake kapi znoja i krvi, svake žrtve. Kijevo je danas mjesto koje se razvija, koje prolazi svoj križni put. Nikad nije prestala želja da se ovdje vratimo i ovdje živimo, rečeno je na obilježavanju 30. godišnjice pogibije civilnih žrtava Kijeva u Domovinskom ratu, rekao je Marinko Čavka, predsjednik Udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata i zapovjednik obrane.
– Još više boli što za tih 14 ljudi dan danas nitko nije odgovarao, a bili su tobože pod zaštitom UNPROFOR-a. Fino je da naši predstavnici dođu u Grubore, ispričaju se za neke žrtve koje jesu, ali mi isto očekujemo da ti srpski ljudi dođu i kažu: mi smo prvi počeli, mi smo vas potjerali. Mislim da je minimum da predstavnici Srba u RH dođu i kažu da je Kijevo prva žrtva. Za žrtvu Kijeva nitko nije odgovarao, a vjerojatno neće ni odgovarati.
– Svi drugi imaju šansu napraviti nešto novo u svom mjestu, a Kijevo ima zadnju priliku da živi. Stoga apeliram još jednom na sve predstavnike da daju tu šansu Kijevu, da ostanemo ovdje da se otvore neka radna mjesta, jer inače će Kijevo ostati pusto. Pozivam sve državne institucije, kako su nam pomagali do sada, neka učine i ovaj zadnji korak, da sva ova dosadašnja ulaganja ne budu uzaludna.
