U prošlu subotu je održan Hod za život u Sisku, a svoje svjedočanstvo je sa sudionicima Hoda podijelila dr. Valentina Barta. Ona je liječnica, neurologinja i majka trojice sinova od 13, 19 i 21 godinu. Valentina Barta podijelila je svoje iskustvo koje su ona i suprug imali s takozvanim ”medicinski opravdanim pobačajem”.
Svjedočanstvo pogledajte ovdje:
Liječnici su prognozirali smrt djeteta
”U mojoj drugoj trudnoći na redovitom pregledu u 4.-om mjesecu trudnoće, rečeno mi je da se na ultrazvuku vidi teška anomalija – ageneza bubrega. Znači, da bubrezi nisu razvijeni. Ne postoje. To je inače malformacija nespojiva sa životom. Ishod je smrt djeteta u trudnoći. Ili odmah nakon poroda. Istovremeno mi je rečeno i da postoji mogućnost da bubrezi ipak postoje. Ali, da se ne mogu vidjeti, zbog položaja djeteta.
Uputili su me na dodatni pregled u Kliniku za ginekologiju u Zagrebu. Tamo su na ultrazvuku vidjeli male, skvrčene bubrege s proširenim mokraćovodima. Što upućuje na neku vrstu malformacije mokraćnog sustava. I rekli mi da nosim djevojčicu. Narednih mjeseci, do poroda svaka 2-3 tjedna ultrazvukom su pratili razvoj djeteta. Govorili su mi da su ‘bubrezi puni cista, malo tkiva, prošireni mokraćovodi’. Od toga da bubrega uopće nema došli smo do toga da su policistični, da se radi o nekoj genetskoj mutaciji.
Cijelo to vrijeme trudnoće, svih mjeseci, osjećala sam se tek malo zabrinuto, ali što je neobično, vrlo mirno , spokojno, s nadom da će biti dobro. Nema veze, prihvaćam, imat ćemo bolesnu kćer. Liječiti će se , pa će se operirati i biti će dobro. To su bile moje misli.
Jednom mi je na pregledu ginekolog rekao: ‘Šteta što niste došli ranije, sada je kasno…’. I sad pamtim kako me od njegovih riječi zazeblo srce kad sam shvatila ga mi govori o pobačaju. Da je šteta da nisam pobacila svoje dijete.
S odmicanjem trudnoće ‘dijagnoza’ se dalje mijenjala
A s odmicanjem trudnoće ‘dijagnoza’ se dalje mijenjala. Čak se ‘promijenio’ i spol. Rekli su mi da ne nosim djevojčicu, već dječaka. Dva tjedna prije poroda u čekaonici Klinike susrećem kolegu s godine. Bio je pred specijalističkim ispitom iz ginekologije. Ispričala sam mu o problemima s djetetom. A on mi kaže da se ne brinem, da on to sada uči kako je neravnomjeran razvoj kanalnog sustava i parenhima bubrega kod muške djece povezan sa činjenicom da testosteron jedno vrijeme intenzivnije potiče razvoj kanalnog sustava nauštrb parenhima.Tako je i bilo. Rodila sam zdravog dječaka sa oba zdrava bubrega. Danas ima 19 godina.
Svjedočim godinama ovu svoju priču mladim ljudima na zaručničkom tečaju koji će možda imati situaciju da im se predloži pobačaj djeteta ‘zbog njegove bolesti’.
Prvo, treba imati na umu da su moguće pogreške u dijagnozi. Kao što je to bio slučaj kod nas i mnogih drugih roditelja. Drugo, ako je dijagnoza I točna – danas se mnogo toga može liječiti – operacijom, transplantacijom, lijekovima… I treće, najvažnije, dijete koje se razvija drugačije, koje je stvarno bolesno, isto ima pravo na život.
Užas eugenike
Proglašavanje bolesnih ljudi manje vrijednima sve do toga da im se zbog toga što su različiti – oduzima život – suprotno je svim Međunarodnim konvencijama o pravima čovjeka te ljudskim I kršćanskim standardima. Najpoznatiji provoditelj eugenike u novijoj povijesti bio je Hitler.
I da, ako je prognoza fatalna, ako su malformacije nespojive sa životom, dijete će umrijeti. Ali nije na nama da mu oduzimamo život. Mi kao roditelji trebamo za svako dvoje dijete učiniti sve što možemo. Tako je i nakon djetetova rođenja. Nema sigurnosti ni za zdravo dijete. Rođeno je zdravo, a par godina može biti bolesno. Može doživjeti nesreću. Postati invalid.
Poruka roditeljima: ”Prihvatite svako svoje dijete s ljubavlju”
Kao neurolog sudjelujem u praćenju sad već odrasle djece s raznim teškoćama tipa autizma, epilepsije, intelektualnih teškoća, cerebralne paralize.. U pratnji su brižnih roditelja, brata, sestre, dobivaju puno pažnje i ljubavi. One jednostavne,, neposredne ljubavi.
Puno je to žrtve za članove obitelji koji skrbe, ali ti ljudi su zahvalni za malo, sretni za svaki korak, napredak, bez obijesti i suvišnih prohtjeva..
Puno obitelji svjedoči kako su kroz bolest djeteta ojačali. Neki u zajedništvu i ljubavi jedni za druge. Neki su na putu borbe za ozdravljenje susreli živoga Boga, jer nisu mogli sami, te imaju njegov blagoslov i zaštitu. Moja poruka roditeljima: ‘Prihvatite svako svoje dijete s ljubavlju, prije njegova rođenja, baš kao i nakon poroda. Naš odgovor na moguću bolest uvijek treba biti ljubav, briga i zaštita”, poručila je Valentina.
