„Lakše sam razumijevao ratno bezumlje u kojem je srušen Bakićev spomenik u Kamenskoj, nego mirnodopsko neumlje u kojem se nije obnovio“, kazao je Milorad Pupovac, idejni začetnik vizualne simulacije Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije. Spomenik je zamislio hrvatski akademski kipar Vojin Bakić 1960. s prevratničkom idejom: Revoluciju više neće predstavljati narodni heroji u socrealističkom stilu, nego apstrakcije uvezene s trulog Zapada, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Bakić nije bilo tko: poučavali su ga Kršinić, Frangeš-Mihanović i Meštrović, a monumentalni Bik bio mu je 1956. izložen na Biennalu u Veneciji. Trebalo je 8 godina da visoka, komplicirana i skupa skulptura bude postavljena u Kamenskom, da bi odonda služila kao važna točka komunističkih hodočašća i obreda. Bila je srušena 1992, iz devetog pokušaja, jer je to ipak bila solidna gradnja.
U čemu je interes SNV-a?
Bakiću je majka austrijskog, a otac srpskog porijekla, pa sam pretpostavio da je u tome interes Srpskog narodnog vijeća koje je pokrenulo ovaj cirkus. No Bakić nije u Republici Hrvatskoj proganjan zato što je Srbin, pa čak ni zato što je autor socijalističkih spomenika: njegova Razlistala forma stoji uz sam glavni zagrebački trg, na početku Gajeve, Bik se ponosno koči u prizemlju nove kuće Ante Vlahovića u Preradovićevoj, u parku Ribnjak može se vidjeti njegov spomenik Ivanu Goranu Kovačiću, u Lisinskom mu je bista slavnog skladatelja, a u Dotrščini memorijal žrtvama nacizma.
Pupovac je previše pametan i obrazovan da to ne bi znao, a, osim toga, nije u mladosti lizao socijalističke oltare pa, prema vlastitom priznanju, nije nikad ni bio dosad u Kamenskom. I možemo mu vjerovati na riječ da razumije zašto je Bakićevo aerodinamično aluminijsko čudo dignuto u zrak.
Uništavanje spomenika, groblja i bogomolja sovjetski je izum – nije dovoljno protivnike samo uništiti, treba zatrti i sjećanje na njih. Da parafraziram Pupovca: mogu shvatiti zašto su komunisti uništavali crkve jer su to ipak bili klerofašisti; mogu razumjeti zašto bi preorali njemačka i ustaška vojnička groblja, ipak su to bili okupatori i njihove sluge; uviđam zašto su srušili, recimo, sinagogu u Rijeci – Židovi su im bili sumnjivi zbog cionizma; jasno je da su morali demolirati kip bana Jelačića, jer Marx ga je osudio u nekom opskurnom novinskom članku. Ali zašto su razvalili Bajamontijevu fontanu pred Prokurativama u Splitu?
Što se uporno pokušava?
Pupovac je htio reći da su sve te komunističke ludosti bile zapamćene, i da su spomenici Revoluciji samo požnjeli vjetar koji je Revolucija posijala. Da, šteta je zbog Bakića, jer je to zbilja bila vrhunska umjetnina, kao što možda nije šteta za Bajamontušu jer je bila ordinarni kič. Ali estetika malo znači u politici, kao što i etika malo znači dinamitašima.
Teoretski, i jedno i drugo bi se zbilja moglo obnoviti, samo kad bi netko odlučio spržiti u to gomile novca – s tim da bi za Bakića bilo pametno pronaći neko mirnije mjesto, koje nije obilježeno ideologijom. Jer propaganda nije odvojiva od komunističke umjetnosti, a baš se to uporno pokušava u razgovorima o socijalističkim spomenicima.
Ako na Heideggera pada sjena zbog njegove uloge u Trećem Reichu, i ako se ne može uživati u književnosti Papinija ili Pounda jer su simpatizirali fašizam, zašto bi bilo drugačije sa spomenicima jugoslavenskom totalitarizmu? Lakše razumijem da ima ljudi koji su nesretni zbog njihova uništavanja i zapuštanja, nego da nisu nikad ponudili nijednu ispriku. Makar za fontanu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
