Posjednik sam vrta uz more, što je blagoslov i prokletstvo. Blagoslov, jer se ljeti ne moram pržiti na plaži nego se iz sjene skoknem bućnuti, i potom se brzo u sjenu vratim – prema kojoj bacaju čeznutljive poglede izmučeni turisti. Prokletstvo, jer se u njemu stalno radi, što također prate turisti, budnim i strogim pogledom, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju, uz dozvolu autora, prenosimo u cijelosti.
Imamo dva grma uzrasla u prava stabalca: pitospor debelih mesnatih listova i planiku koja na granama drži i nezrele i zrele plodove istovremeno; čemprese koji su se počeli sami razmnožavati, pa otraga imamo minijaturan rasadnik stabalaca; kraljica vrta je stoljetna maslina, ali ima i nekoliko mlađih; ogradu čuvaju veličanstvene agave, u raznim stupnjevima rasta.
Tomu treba pridodati velike lovore, tri drevne smokve, samonikle mirte i perunike, dva mlada oleandra koji su se pridružili starom, ružmarin i dva grmića smilja, a iza kuće imamo limun i naranču.
>Beck: Obnovimo otočke staze, trebat će nam nakon industrijskog turizma
Raj, rekli biste, i zbilja se ponekad osjećam kao Adam koga je Bog osobno postavio u Eden da ga obrađuje i čuva. Ali, avaj, Bog je rekao Adamu i da će pošteno oznojiti lice, a znoj je samo dio problema.
Tu ima trnja, kupina, oštrog kamenja i svih mogućih alergena, a o šiljcima limuna da vam i ne govorim – iz vrta se redovno vraćam šepajući, izgreben i natečen.
>Beck: Sada kada je bojažljivo uvedena neradna nedjelja, javljaju se proroci propasti
Dok se plivački maratonci produciraju na mulu, ja pokorno vršim svoj svakodnevni triatlon: kopanje, grabljanje, zalijevanje. Austrijski filozof Ludwig Wittgenstein znao bi puknuti pa s katedre u Cambridgeu otići u Beč raditi kao vrtlar – ali jedno je pakao dalmatinskog zvizdana, a drugo hladoviti benediktinski samostan gdje je odmarao živce.
Priroda me uvijek nadvlada. Nametnik s istoka pojeo nam je dva divovska palmolika cikasa koji su uznosito stajali na ulazu u vrt, kao da je to pozornica za Aidu. Najprije nam je puklo srce od žalosti, a onda leđa od napora, jer smo dva ljetna odmora proveli režući i otklanjajući njihova trupla i bolno šiljaste grane. Već je nekoliko osušenih čempresa trebalo posjeći i raspiliti, a sad nam se suši i crnika.
I biljke imaju životni vijek, pa nam je umrla prva generacija ružmarina, koju smo potom morali iščupati i očistiti, i već godinama sadimo nove, ali sve se to sporo obnavlja. Lavande nam se nisu primile, a i male lovore sam neuspješno presađivao. Naprotiv, bršljan, kupine i korov bujaju.
I tu sad nastaje nesporazum. Upravo me korovi, turske glave, brnistre i buhači, te prezrene i nekorisne biljke fasciniraju, i pokušavam ih udomaćiti u vrt. Jer mi se bavimo vrtlarenjem za siromašne, bez velikih ulaganja, bez skupih i šminkerskih biljaka i bez pomoći profesionalca.
Zapiknemo granu u zemlju i zalijevamo je, pa što bude, a te biljčice kupim u hipermarketu za jedan euro ili nažicam od prijatelja i poznanika. Nemam resursa za razmetljive bugenvilije, pa presađujem motar, pelin ili juku, jer treba nam biljka otporna i samoodrživa, da ne propadne preko godine dok nas nema. To, pak, sablažnjuje susjede. Oni misle da sam lud jer njegujem, recimo, grmiće smrdele, koja se na otoku smatra nečim najnepoželjnijim, a baš su mi divni.
Kao klinac sam čitao o ruskom botaničaru Ivanu Vladimiroviču Mičurinu, i kako je stvorio stotine korisnih sorti voćaka. Eto, ja sam Mičurin beskorisnosti, ali ponosan sam kao i on dok sadim uz stepenice sukulente otrgnute usput. A opet, zvoni mi u uhu i misao francuskog mislioca Voltairea koji je preporučio svakom čovjeku da se skrbi o svom vrtu, misleći pritom na duh. Kao usporedba, to je svakako na najvišem nivou, ali što da radim, kako kaže stari vic, kad bosiljak sadim, a FRIDRIH MI NIČE.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
O autoru
** Boris Beck je doktor književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik, novinar i prevoditelj. Objavio je pet knjiga: „Metak u srcu svetog Augustina“, „Mrtvaci pod poplunom“, „Krila u koferu“, „Ne bih o tome“ (s Igorom Rajkijem) i „Politički portreti Josipa Horvata“.