Kako bi rekla Patti Miller, svaka je staza samo uski koridor s kojeg vidimo to što vidimo, i moramo se odreći svega ostaloga, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Svake godine na našem jadranskom otočiću još poneka staza zaraste i postane neprohodna. Poljski i šumski puteljci nisu nešto o čemu bismo razmišljali kao o spomenicima kulture, ali istina je da neki od njih potječu još iz antike ili su čak i stariji. U Dorsetu u Britaniji, na Bretagni ili u okolici Nantesa u Francuskoj imate zemljanih putova koje su ljudske stope udubile i do dva metra – toliko je više mrtvih nego živih njima prošlo.
Nestaje trag ljudske prisutnosti
Stazice kroz otočku makiju o kojima govorim nisu tako stare, vjerojatno tek pokoje stoljeće, ali ipak je tužno da i taj trag ljudske prisutnosti pomalo nestaje. Sve uopće na tom dalmatinskom škojiću odaje osjećaj propadanja. S mukom izgrađene terase za vinograde i vrtove zauzelo je divlje bilje, a kameni zidovi koji opasuju otok, i čuvaju da se dragocjeno tlo ne isipa u more, iz godine u godinu su sve urušeniji pod upornim udarcima valova – nema ruke koja bi ih svake sezone obnovila, kao što se to činilo naraštajima.
Pod tim sam dojmom pročitao lijepe rečenice australske književnice Patti Miller o tome zašto nas fasciniraju staze u prirodi. Ponajprije, staza je znak da je netko ovdje već prošao, što znači da je put i za nas siguran. Također, staza nas uvjerava da nekamo vodi i da, kako Miller kaže, barem nakratko u životu nismo izgubljeni.
Čim stupimo i na najmanju stazicu, dobro primjećuje ona, postajemo dio neke priče koja ima početak i kraj, i koja ima smisao – jer put bez cilja zapravo i nije put. I najbezazlenije bauljanje kroz zelenilo pretvara nas u hodočasnika, zaključuje Patti Miller, koji je krenuo na neki put da bi napredovao u duhu. Upravo je iz hodanja postojećim stazama nastala naša ideja o nekom životnom putu koji bi bio pravi, ili barem bolji od drugih, i zato se, smatra ona, svaki putnik nada da će na cilj doći kao drugačija osoba od one koja je krenula.
Ljudi traže utjehu u starijim oblicima putovanja
To je, razmišljam ja, zapravo i poriv svakog turista, i to je ono što nepregledne milijune pokreće da se ovih vrućih dana sele na neko drugo mjesto. No kako se taj industrijski turizam u pravilu otkriva kao nešto naporno, preplaćeno i isprazno, ljudi utjehu traže u starijim oblicima putovanja.
Sve je više onih koji lutaju prirodom, slijedeći neke stare staze, ili ponovno otkrivaju drevne hodočasničke putove, čemu ima zahvaliti enormnu popularnost Camino, srednjovjekovno hodočašće u Santiago de Compostelu. U ovo doba masovnosti, i jedno i drugo ima neželjene posljedice: čak je šestero alpinista zaglavilo zadnjih dana u švicarskim Alpama, a u Composteli su očajni jer ih godišnje zatrpa čak 300.000 turista, i ne znaju kako da ih se riješe.
Ima ona slavna pjesma slavnog američkog pjesnika Roberta Frosta, o čovjeku koji je neodlučan stao na račvanju dviju staza. Obje su jednako vijugale u nepoznato, ali jednu je morao izabrati, pa je to na koncu i učinio, svejedno razmišljajući o onoj drugoj dok je putovao svojom.
Kako bi rekla Patti Miller, svaka je staza samo uski koridor s kojeg vidimo to što vidimo, i moramo se odreći svega ostaloga. No to je naša sudbina, pa je tako i pjesnik znao da je njegov izbor neminovan i neopoziv. A on je, i u tome je veličina te pjesme, izabrao put kojim je išlo manje ljudi. Nikad nije lako izabrati stazu kojom se rjeđe ide, ali danas nam ih se barem nudi sve više.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
