Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” dodijelilo je godišnju nagradu “Sava Mrkalj” za 2024. filmskom redatelju Nebojši Slijepčeviću i to za posebno vrijedan doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj. Slijepčević je dobitnik Zlatne palme na 77. filmskom festivalu u Cannesu 2024. godine za kratki igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Film je i dobitnik Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film. Ovih dana nominiran je i za Oscara. Film je hrvatski. Ali, posljednjih dana otvara se pitanje je li priča koju prati ‘hrvatska priča’. I trebaju li se takvi filmovi financirati ili nagrađivati iz hrvatskog proračuna. Film je sniman uz podršku HAVC-a, a nagradila ga je i Vlada RH.
> Hrvatski kratki film o žrtvi Tome Buzova osvojio zlatnu palmu u Cannesu
O čemu govori Slijepčevićev film
Film “Čovjek koji nije mogao šutjeti“ temelji se na događaju iz rata u BiH. U veljači 1993. pripadnici paravojnih postrojbi bosanskih Srba prisilno su zaustavili vlak koji je prometovao između Beograda i Bara. Odvilo se to u malom mjestu Štrpci, na jedinoj postaji na kratkom dijelu pruge koja prolazi teritorijem BiH. Pritom su u vlaku tražili osobe s muslimanskim imenima i prezimenima kako bi ih odveli i ubili.
Osoba koja se tome usprotivila bio je Tomo Buzov, Hrvat koji je živio u Beogradu kao umirovljeni časnik bivše JNA. Zbog toga su ga pripadnici srpske paravojske također odveli te su ga ubili, kao i muslimane koje je pokušao zaštititi. Uz Buzova ubijeno je još 18 putnika. Buzov je iz glavnog grada Srbije krenuo prema Crnoj Gori, gdje se njegov sin Darko nalazio na odsluženju vojnog roka.
Dok su ostali iz te grupe bili pretučeni, vezani žicom te nedaleko od Višegrada ubijeni vatrenim oružjem, a tijela im bačena u rijeku Drinu, Darko Buzov (prema svjedočanstvu jednog od počinitelja) smatra kako su njegovog oca kao nezgodnog svjedoka, uočivši iskaznicu časnika JNA, zločinci likvidirali već nakon same otmice!
Priča je u filmu ispričana iz kuta jednog od putnika, kojega glumi Goran Bogdan, koji nije imao hrabrosti otvoreno stati u zaštitu suputnika.
Film je nastao u produkciji producentske kuće Antitalent, a može se u cijelosti pogledati ovdje.
Hrvatska Vlada nagradila film, a podržava ga i HAVC
U lipnju 2024. godine Vlada RH je na sjednici odlučila da će film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’, odnosno redatelja i producente, nagraditi s 50 tisuća eura.
Kako je navedeno na stranicama Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC-a, film ima njihovu potporu. Ali podupiru ga i Bulgarian National Film Center, The French National Centre of Cinema (CNC), Slovenian Film Centre (SFC).
Detaljnije informacije oko financiranja filma u trenutku pisanja ovog članka nisu bile dostupne.
Belobrajdić iznijela drugu stranu priče
Poznata hrvatska braniteljica ispisateljica Tanja Belobrajdić govorila je o filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti“ u emisiji “Nova era” na Televiziji Slavonije i Baranje.
Zasmetala joj je jedna stvar “ne umanjujući važnost onoga što je taj čovjek (op.a. Buzov) napravio”.
“Tomo Buzov je Hrvat iz Kaštel Novog, živio je u Beogradu i on je umirovljeni oficir iz bivše JNA. On, iako je napravio jedno hrabro djelo, daleko je iza osoba kojima bismo mi kao Hrvatska trebali dati priznanje“, kazala je Belobrajdić.
“Taj film bi se možda prije trebao zvati ‘Čovjek koji je prestao šutjeti’ jer do veljače 1993. godine, kao Hrvat i kao netko tko je živio u Srbiji i tko je umirovljeno vojno lice, prešutio je Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, stradanje svog naroda pod agresijom one vojske u kojoj je on do jučer radio. Mi imamo brojne pripadnike JNA koji su napuštali vojsku, bježali, priključili se hrvatskoj strani”, podsjetila je.
> Što je sve HAVC financirao hrvatskim novcem?
“Tomo Buzov se našao u tom vlaku zato što je išao u posjet svom sinu koji je bio na služenju vojnog roka u Podgorici i ubijen je od onih od kojih je mogao vidjeti puno ranije što su radili na brojnim ratištima. Nije popularno stišavati tu euforiju, film govori o jednoj hrabrosti, trebalo je to pokazati, ali trebamo se zapitati je li to bilo baš tako“, istaknula je Belobrajdić.
“Slijedom onoga što je meni zasmetalo, ne u filmu, to je hrvatski film, ali nije za mene hrvatska priča, to je za mene više priča jedne rehabilitacije tadašnje JNA, u smislu ‘pobili su ih Beli orlovi, a evo bio je pripadnik JNA koji je odreagirao’, nešto slično kao što je bilo na Ovčari kada se sve prebacilo na domaće teritorijalce, pripadnike paravojnih srpskih snaga, četnike, a JNA je bila ‘izvan toga”, ističe.
Fikcija temeljena na istinitom događaju
Ispričala je kako je jedan intervju s redateljem Slijepčevićem pročitala prije nego je dobio nagradu u Cannesu. Kazala je da je naletjela na naslov u kojem su se spominjali crna desnica i Domovinski pokret, što ju je zainteresiralo da ga i pročita.
“On je u tom članku za portal Novosti govorio i o sadržaju filma i rekao je da je ideju za taj film dobio iz teksta Borisa Dežulovića kojeg je on napisao prije nekih 10 godina. Rekao je da je imao spis sa suđenja za taj ratni zločin, za ubojstvo tih muslimana, Bošnjaka i da se u tisućama tih spisa ne spominje Tomo Buzov. Znači, njega eksplicitno imenom ne spominje nitko, nema svjedoka koji bi potvrdili da se to sve točno tako dogodilo. Sam je rekao i da je izjave prikupljao od članova obitelji, to su žena u Beogradu i sin u Podgorici. Sam je rekao kako je taj film fikcija temeljena na istinitom događaju“, ispričala je Belobrajdić.
Slijepčević o DP-u: Njihove izjave su svjedočanstvo najcrnje desnice
Evo što je u spomenutom intervjuu rekao Slijepčević: “Izjave koje dolaze iz redova Domovinskog pokreta svjedočanstva su najcrnje desnice. Određivali bi nam koga da volimo, kako da se oblačimo, u što da vjerujemo. E, pa ne vjerujem da se više od minimalnog postotka ljudi u Hrvatskoj slaže s takvim profašističkim stavovima i takvim načinom upravljanja državom. Ne vjerujem da su dosegnute civilizacijske vrednote podložne promjeni preko noći. A hoćemo li, mi koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati “tko ste vi i tko vam daje pravo da se tako ponašate”, kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov?”.
Sljepčevićev opus
Redatelj i scenarist Nebojša Slijepčević rođen je 1973. u Zagrebu. Režirao je tri autorska kratka dokumentarna filma – O kravama i ljudima, Za 4 godine i Muški film. Zatim dva dugometražna dokumentarna filma – Srbenka i Gangster te voli. Režirao je i dva kratka igrana filma Šamar – dio omnibusa Zagrebačke priče 1. i Kutija te jedan kratki animirani film Pas/Zec. Također je režirao film Banija.
Radi kao predavač i mentor u Restartovoj Školi dokumentarnog filma u Zagrebu.
“U svojim filmovima “Srbenka”, “Banija” i “Čovjek koji nije znao šutjeti” radio sam samo ono za što sam mislio da je zadatak svakoga tko se bavi filmskim poslovima. U prvom redu da preispitujemo dominantne narative u društvu i da se bavimo pričama koje su bolne i pričama koje su manjinske“, kaže Slijepčević o svojim filmovima.
Inače, dokumentarni film “Srbenka” se opisuje ovim riječima: “Zimi 1991. godine u Zagrebu je ubijena djevojčica srpske nacionalnosti Aleksandra Zec. Iako se znalo tko su počinitelji, nikada nisu kažnjeni za zločin. Četvrt stoljeća kasnije redatelj Oliver Frljić u Rijeci postavlja kazališnu predstavu o tom slučaju. Na površinu izviru skrivene traume te kazališne probe postaju kolektivna psihoterapija.”.
A igrani film “Banija” ovim riječima: “Redatelj Nebojša Slijepčević, uglavnom poznat kao dokumentarist, za novi kratki film odabire igranu formu. Banija je triler zasnovan na istinitoj priči Milana Radića, posljednjeg stanovnika malog sela zavučenog duboko u šumi, zaboravljenog i od ljudi i od vlasti. Njegova sudbina sinegdoha je našeg vremena. Civilizacija je, tvrde neki, nastala na solidarnosti, kada su prvi ljudi počeli pomagati jedni drugima. Može li se onda zemlja koja ne pruža podršku svojim građanima smatrati civiliziranom?”.
Ta dva filma također su imala potporu HAVC-a.
Koju korist ima država od takvih hrvatskih filmova?
Podrška HAVC-a takvim filmovima ne treba čuditi. Ranije su npr. financirali kontroverzni film Predraga Ličine ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’. Zatim film Pave Marinovića “Ministarstvo ljubavi”, koji “prati dvojicu inspektora u potrazi za udovicama hrvatskih branitelja koje krše novi obiteljski zakon prema kojemu gube novčanu naknadu ako žive u izvanbračnoj zajednici”.
Posebnu pozornost privukao je “15 minuta – Masakr u Dvoru”. Film o ubojstvu deset mentalnih bolesnika 8. kolovoza 1995., samo desetak metara od baze danskog bataljuna UNPROFOR-a – koji nije spriječio zločin, u kojem se okrivljuje ni manje ni više nego Hrvatska vojska. A tu nije kraj.
Pravo pitanje je ne bi li filmovi koji imaju potporu HAVC-a trebali dati neku korist za hrvatsku kulturu ili promociju hrvatske države? Jer ako Slijepčevićev film nije ‘hrvatska priča’, a HAVC je od ranije poznat po financiranju kontroverznih filmova, upitno je čemu služi.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.