Beck: Sve što nam treba je drago ljudsko lice

Sve je bilo bizarno na Trumpovoj inauguraciji. A ja sam jedan od onih koje je fascinirala njegova supruga Melania: kako ostati nevidljiv uz najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Genijalna ideja da se nabije šešir na oči, kako joj se ne bi srele ni s čijim pogledom, neobično je uspjela. Piše to Boris Beck za Večernji list.

Najduhovitiji mi je bio komentar da je izgledala kao udovica na sprovodu mafijaša. A mene je podsjećala na bistu prekrivenu crnom krpom uoči svečanog otkrivanja, ili na pokrivenu sliku pokojnika. Ili na zastrto zrcalo u kući u kojoj je netko upravo umro. U svakom slučaju, slika smrti usred života.

Neželjeni pogledi mnoštva

Šešir joj je izvrsno poslužio kad ju je muž pokušao nakon prisege poljubiti, jer ga je široki obod držao na tolikoj udaljenosti da ni svojim dugačkim jezikom nije do nje mogao prodrijeti. Ona mu je ljubazno, ali hladno, ponudila obraz, uz nadmoćni smiješak jer je znala da je na glavu postavila barijeru neprelazniju od njegova zida prema Meksiku.

Na kraju svečanosti, dok je on još primao čestitke sa svih strana – jer je inauguracija zapravo ina-uguracija, a tko mu se ne bi htio uvući – šmugnula je u blindirani automobil i tamo nevidljivo sjedila iza zatamnjenih stakala, kao riba u mračnom akvariju.

Bilo mi ju je žao. Kao i svakoga tko je izložen neželjenim pogledima mnoštva. No, ne možemo reći da nije imala izbor. Za razliku od velikog bucnja u znamenitom akvariju Kaikyokan, u Shimonosekiju, gradu u japanskoj prefekturi Yamaguchi.

>Beck: ‘Dolazni poziv: Boris Beck’

Oceanski bucanj

U reprezentativnoj japanskoj arhitekturi smješten je oceanografski muzej s cjelokupnim kosturom plavetnog kita, jedinim u toj zemlji, bazenom s orkama, delfinima i morskim lavovima, te jednom od najvećih zatvorenih antarktičkih zona s golemom naseobinom pingvina.

U prosincu su akvarij zatvorili radi obnove, nakon čega su primijetili da im je oceanski bucanj, težak 28 kila, prestao jesti, a i čudno se ponašao – stalno
se trljao o staklo tanka. Budući da im je bio jedna od glavnih atrakcija, jer bi redovno plivao do posjetitelja kad bi stali uz rub spremnika da ih veselo pozdravi, poslali su ga veterinaru, ali pokazalo se da je tjelesno zdrav. No, ne i duševno, ako riba ima dušu. Nedostajali su mu ljudi.

Ma koliko se to blesavo činilo, nakon što mu je osoblje isprintalo velike fotografije ljudskih lica, i prilijepilo ih na staklo rezervoara, ribetini se vratio apetit i vidno je oživjela.

Drago ljudsko lice

Ja vam se, eto, katkad osjećam kao taj bucanj, zatvoren u svojem internetskom mjehuru groznih vijesti, narcisoidnih tipova i katastrofa. Nakon što sam se predozirao vijestima o Trumpu, Dabri, Izraelu, Ukrajini i bojkotu dućana, zaklopio sam laptop s već napisanim komentarima o tim temama, koje nećete nikada pročitati, i otišao u susjedstvo, među drage ljude, s kojima sam posjedio koji sat uz tursku kavu, mandarine i beznačajno čavrljanje.

I njima je bilo drago da sam prekinuo rad i došao. Da, svi smo poput riba u mračnom i tihom tanku. I sve što nam treba je jedno drago ljudsko lice.

To nisu lica koja smo vidjeli u Washingtonu. Izobličena lica digitalnih oligarha i republikanskih vođa, ljudi koji nisu onamo došli da bi vidjeli lice, nego lica – njih ne zanima čovjek, nego mnoštvo koje će im se diviti i puniti im džepove, i nad kojim će trijumfirati čovjek X s nacističkim pozdravom.

Zapravo razumijem Melaniu da ih nije željela vidjeti i da se osjećala kao riba u akvariju, hladna i nijema. Ali i ne razumijem, jer čovjek nije riba, i uvijek ima izbor.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr