Zazvonio mi je mobitel, pisalo mi je na zaslonu: dolazni poziv Boris Beck. Javio sam se, a pozivatelj mi je predložio da se nađemo u kafiću kod Denisa, iza ćoška. Pomislio sam da je dobro katkada se naći sa sobom pa sam pristao. Piše to Boris Beck za Večernji list.
Boris Beck je već sjedio uz čaj i čitao novine. Izgledao mi je mršaviji i višeg rasta, ali sam zaključio da su mi majstori pri zadnjoj renovaciji kupaonice sigurno ugradili iskrivljeno ogledalo. Naručio sam kavu s mlijekom i počeli smo razglabati o politici. To jest, sam sam sa sobom vodio monolog o izborima, kad je već ta tema vrištala s naslovnica.
O Milanoviću i Primorcu
Rekao sam Borisu da je lijepo da je Milanović rekao: “Grube riječi koje su izlazile iz mene i pokazale ono najružnije od mene moja su krivica, ali i odgovornost onih koji su to iz mene izvlačili te to i dalje pokušavaju.“ Boris nije bio impresioniran, ali nastavio sam. Iako se Milanović nije ispričao, barem je preuzeo krivnju, i obećao da će nastojati ne vrijeđati: „Zato u ovoj kampanji želim govoriti o problemima kojih je u Hrvatskoj mnogo, a o ljudima ću nastojati što manje.”
Doduše, nije izdržao ni pet minuta jer je u istom govoru poručio konkurentima da „orao ne lovi muhe“. A dan kasnije Primorcu da je „lažan kao novčanica od 13 eura“. Ovo prvo je latinska poslovica, ovo drugo štos iz Alana Forda. Što opet pokazuje njegov širok repertoar čitanja, u kojem će naći razna opasna oružja za suparnike.
Da odobrovoljim sugovornika, navodim razgovor na Primorčevu izjavu kako će se „zauzimati za jačanje hrvatske granice“ i pokušavam je povezati s njegovom nevoljkošću da se bori u Domovinskom ratu.
Čudan slučaj Mile Kekina
Tumačim Borisu da je to logično. U ratu su granice bile pregažene, pa je on pustio druge da ih vrate, a on će ih sada učvrstiti. Svatko služi za nešto. Jedni su korisni u ratu, drugi u miru. Nema u tome nikakve proturječnosti.
A onda je razgovor nadošao na čudan slučaj u kojem je Milu Kekina nazvao nepoznati čovjek i predstavio se kao osoba određenog imena i prezimena. A onda je on otišao u kafić i otkrio da tamo sjedi osoba istog imena i prezimena, ali sasvim neka druga. Ali nije rekao toj osobi da je to zabuna, nego je ostao sjediti. A sada njegova supruga, predsjednička kandidatkinja, tvrdi po medijima da je muž bio prevaren.
„To bi bilo“, kažem ja samom sebi, „kao da me snime sada kako pričam sam sa sobom i stave me na društvene mreže. A tvoja supruga Martina onda održi press konferenciju i objavi da ti zapravo nisi izgubio razum, nego je to, ne znam ni sam, neki oblik rada na tekstu i kreativni proces pisanja kolumne.“
‘Ti nisi ja’, kaže Boris
„Ali ti ne pričaš sa sobom“, kaže Boris Beck, „i moja supruga se ne zove Martina nego Jana. Ti nisi ja. Ti imaš četvero djece, a ja dvoje. Ti piješ kavu, a ja čaj. Ti živiš na Medveščaku, a ja u Vurotu, otkad sam se preselio s Borongaja. Ja sam tvoj bratić, Boris. Pa znaš me. Uvijek nas brkaju u apoteci, i knjižnici, i banci. I HRT je jednom uplatio tvoj honorar meni pa je bilo petljanja dok se to nije riješilo. I Srpsko narodno vijeće svake godine šalje tvoju pozivnicu za Božićni domjenak meni. Zato nikad ne odeš. Zbog toga sam te i zvao.“
I na te riječi stavi na stol kovertu adresiranu na njega, ali naslovljenu na mene. Poslanu iz Zagreba, s ćiriličnim natpisima.
Tek sam tada primijetio da onaj, za kojeg sam mislio da sam ja, ima veliku i gustu kosu i bradu. To je zbilja moj dragi rođak Boris Beck!
I eto, tako je propala moja namjera da se suočim sam sa sobom na kraju ove godine. No barem znam da nisam poludio, a danas to nije lako.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
