Beck: I Thompson i Kekin više su od pjevača: oni su simboli dviju kultura

Mile Kekin i Marko Perković slične su dobi: prvi je rođen 1971., drugi 1966.; imaju gastarbajterski background: prvi je rođen u Njemačkoj, drugom je hranitelj obitelji radio ondje; obojica imaju iskustvo očeve odsutnosti: prvi je bez njega ostao mlad, drugi ga je viđao za velike blagdane; nisu iz velegrada: prvi je iz Tuzle, drugi iz Zagore. Ali razišli su se u obrazovanju: Kekin je diplomirao na Filozofskom u Zagrebu, a Perković u Splitu završio srednju ugostiteljsku. Razišli su se i u ratu: Perković se išao boriti, a Kekin nije, piše Boris Beck za Večernji list.

Definitivno su se razišli u glazbi: Perković je debitirao na fronti 1991., a Kekin koncertom u Kumrovcu za Dan mladosti 1988. Perković je otada neodvojiv od nadimka Thompson, po pušci koju je nosio, a Kekin od benda Hladno pivo. Obojica su otpočetka uspješni, svaki u svojem sektoru: “Bojna Čavoglave”, napisana u vrlo rijetkom narodnom stihu, sa svojim balkanskim ritmom i divljom borbenošću, bila je jednostavno neodoljiva; punk-rock Hladnog piva bio je također pun ritma i strasti, s pjesmama o luzerima, preljubnicima i pijancima.

Thompson je ostao vjeran korijenima

Thompson je ostao vjeran korijenima i svojem svijetu nacije, zemlje i borbe, gena kamenih, vjetra s Dinare i zazivanja naroda. Dopunio ga je tek vjerom, crnoj odjeći dodao je medaljicu sv. Benedikta i njegovo geslo “ora et labora” uzeo za naslov zadnjeg albuma. Zbog tvrdoglavog ustrajavanja na ZDS, Thompsonu su zabranjivani nastupi i u zemlji i u inozemstvu, bojkotira ga se u medijima i glazbenim natjecanjima, ali publici je zato još privlačniji, a vole ga i reprezentativci. Mile Kekin je, međutim, napustio svoje Gajnice i preselio se u centar Zagreba.

Odrekao se svog mjesta za šankom, svojih štemera, navijača i lumpenproletera i dao da ga supruga Ivana uvuče u Možemo. S Bajagom je snimio pjesmu u kojoj je sve lanjski snijeg, nitko nije u pravu, nema zastave i himne. Bajagi nije naškodila, on i dalje ima svoju publiku u Hrvatskoj, ali jest Kekinu: bend ga je napustio i odlučio izvoditi glazbu samo s prva tri albuma. Vratili su se korijenima, a njega ostavili dezorijentiranog. U trenutku kad iz Srbije protjeruju Hrvate, kad Nina Badrić otkazuje koncert u Beogradu, kad ni Severina ne želi Vučiću nastupati, Kekin iz zatvora hrli tamo pjevati u neki klub – dok Thompson spokojno očekuje pola milijuna ljudi na Hipodromu.

>Beck: Plenković se hvali genijima, a teško plaća one koji ih uče

I Thompson i Kekin više su od pjevača: oni su simboli dviju kultura

I jedan i drugi više su od običnih pjevača: oni su simboli dviju kultura. Njemački sociolog Andreas Reckwitz u knjizi “Kraj iluzija” jednu zove hiperkulturom, a drugu kulturnim esencijalizmom. Kekin predstavlja hiperkulturu. To nije više visoka kultura obrazovanog građanstva, ali nije ni masovna; ona je usmjerena pojedincima koji u njoj vide izvor svojeg samorazvoja, kozmopolitska je i globalna te nadilazi bilo koju nacionalnu kulturu; u njoj je najvažnija individualnost i samoodređenje; njezini pripadnici su, kako to kaže Kekin za sebe, apatridi, i skreću lijevo.

To je kultura grada, pa bi i zagrebački gradonačelnik njega radije vidio na Hipodromu. Ta se kultura predstavlja kao moralno nadmoćna, ali je u našoj verziji malograđanska poput kuće s bazenom u unutrašnjosti Istre. Teško je glumiti buntovnika kad vam nisu mrske povlastice besplatnog državnog socijalnog osiguranja, gradske parkirne karte i lokalnog popusta na nekretnine.

Thompson je predstavnik kulturnog esencijalizma. On je medij kolektivnog identiteta; njegova je kultura okrenuta prošlosti i najvažnija joj je zajednica, a ona skreće desno; ta je zajednica jednoznačna i jedinstvena, u njoj se apsorbiraju sve razlike između pojedinaca. To je kultura sela koju grad omalovažava, ali i ona pripada 21. stoljeću – Thompsona obožavatelji slušaju na Spotifyu, rezerviraju karte na internetu i lete na koncert avionima. Svuda je na Zapadu sada rat između tih dviju kultura. Thompsonu trenutačno ide puno bolje nego Kekinu, ali ovome bi zatvor mogao dati vjetar u omlohavjela jedra: sada može svoj glazbeni kutak obasjati aurom mučeništva.

>Beck: Revolucionarna vlast uvijek ima nove zastave, nove valute, nove grbove

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr/Večernji list