Beck: Plenković se hvali genijima, a teško plaća one koji ih uče

Andrej Plenković rekao je da štrajk u školama i na fakultetima „nije nužan niti potreban“ i da dan u štrajku „neće biti plaćen“. A prošlog ljeta je sjedio sav blažen u lažnom robotaksiju Mate Rimca, tumačio da je taj projekt „dio rješenja za budućnost“ i ponosno ponavljao da mu je vlada dala 180 milijuna eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Premijer neće platiti dan štrajka učiteljima, a dat će 180 milijuna eura za auto koji ne vozi. Plenković misli da je Rimac, koji je jedva prodao 50 od 150 Nevera, „dio rješenja za budućnost“, a oni koji poučavaju djecu nisu. Piše to Boris Beck za Večernji list.

Plenković se hvali genijima, ali…

Dok je Plenković ispadao budala na Rimčevom skeču s robotaksijem, autom koji se pokreće nogama, kao onaj Freda Kremenka, održao je govor o inovacijama u Hrvata, nabrojavši padobran Fausta Vrančića, daktiloskopiju Ivana Vučetića, torpedo Ivana Blaža Lupisa, Penkalinu olovku, Hanamanovu volframsku nit i neizbježnog Teslu.

Kako se lijepo hvaliti genijima, a kako je teško platiti one koji ih uče pisati, čitati i računati.

Pametnih je glavica uvijek bilo u našim klupama, pa ih ima i sada, ali nema im tko predavati.

Nema ih tko ni čuvati u vrtiću. U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji izgradili su lijepi novi vrtić, imaju čak i djece za njega. Ali, na natječaj za odgajateljice nitko im se ne javlja. Da biste radili u vrtiću, morate završiti fakultet, ali vas nitko ne doživljava kao akademski obrazovanu osobu, nego vas roditelji zovu teta ili striček.

>Beck: Trumpova oluja postova

Školama su zavladale mame i tate

Ni u školi nije manje ponižavajuće raditi. Zbornicama su zavladale mame i tate koje očekuju da njihovo zlato ima prosjek pet nula. I za to su spremni na sve, kako je pokazala i supruga našeg predsjednika.

Profesori na fakultetu nisu izloženi zlostavljanju, ali slabe plaće i totalno društveno obezvređivanje odvraća mlade od toga da se upuste u znanost. U školama je već nemoguće naći profesore matematike, fizike, tehničkog i stranih jezika, a uskoro će ih sasvim nestati. Prema broju studenata već je sada jasno da ubuduće neće imati tko predavati ni filozofiju, grčki i latinski.

Ni studij medicine ne privlači mlade, iako ni u Zagrebu više nema liječnika, a kamoli u provinciji. Državna uprava ne može doći do arhitekta ili pravnika, ali zato ima u izobilju glasnogovornike, dresere konja i arhiviste i bolje ih plaća nego one koji uče djecu i mlade.

Preziremo ono korisno

Što je nešto nepotrebnije, više se cijeni, samo ako je ekskluzivno. Ono korisno preziremo jer je svakodnevno i masovno. Nije Rimac proizveo jeftini narodni automobil u seriji od 10.000 primjeraka da ga svi vozimo. To bi bilo dosadno. Slavimo ga jer je napravio nešto iznimno što nikome ne treba.

Pisat ćemo o eksperimentalnom lijeku za jedno dijete, na koje ministarstvo mora potrošiti pola godišnjeg budžeta, ali nećemo cijepiti bebe protiv ospica. Srušit ćemo u Zagrebu u Maksimiru tvornicu RIZ koja je proizvodila televizore i kompjutore da tamo sagradimo nebodere gdje je kvadrat 10.000 eura, da si bogataši kupe još jednu nekretninu za svoju kolekciju od deset praznih stanova.

Raja nema gdje stanovati, ali čitam o čudesnoj vili s bazenom na nekom otoku. Mediji će pisati o bajoslovnoj udaljenoj plaži, ali neće ni trepnuti kad se zatvori radničko odmaralište. Idolatriziramo sportaše koji uopće ne plaćaju porez u državi za koju igraju, ali učitelje, profesore i odgajatelje cijedimo kao limun.

Jedan gol više vrijedi nego život posvećen ispravljanju zadaća. Plenković hvali bivše Vrančiće, Tesle i Penkale, ali ne pada mu na pamet da je budućnosti dužan proizvesti nove.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr