Guram, guram, ali neće da uđe – to je mogao pjevušiti talijanski kapetan koji se s brodurinom od 36 metara zavukao u makarsku luku, iako je bio upozoren da mu je jahta prevelika. No zvijer mu je bila gladna goriva pa je stisnuo zube i trknuo dvije barčice pri uplovljavanju, i još tri pri isplovljavanju, strugnuvši usput i svoju krmu, samo da natanka monstruma. I veće luke od Makarske imaju problema s jahturinama. Kapetan napuljske luke Mergelline ovih je dana zabranio uplovljavanje jahti dužih od 75 metara, zbog sigurnosnih razloga, što je ucvililo milijardere. Gazda Louisa Vuittona Bernard Arnault, drugi najbogatiji čovjek svijeta, mogao je zato samo tužno gledati Napulj sa svoje „Simfonije“ što ima 101 metar dužine i šest paluba, roneći krokodilske suze.
Da je bogataška tuga pregolema, osjetio je i medijski tajkun Barry Diller, bivši šef Coca Cole, koga isto nisu pustili u Napulj s njegovom krstaricom, piše Boris Beck za Večernji list.
Kazne za turiste
U Makarskoj imaju ipak više sreće s nadzorom turista na kopnu. Otkad su uveli redare koji pristojno upozoravaju goste da odjenu majicu u gradu, imaju manje nereda. Logično. Ako osjetite da domaćin drži do svojeg grada, da su mu važni red i pristojnost, i vi ćete ga više poštivati, nisu potrebne kazne. Iako nisu ni kazne loše. Onom Ircu što je urezao ime na zid Koloseuma Talijani prijete kaznom od 15.000 eura i zatvorom do 5 godina – i sad mu nije svejedno. Da su tako na Hvaru prije 8 godina stisnuli one Australce koji su im se pijani popeli noću na krov katedrale i počeli zvoniti, sad bi i tamo bilo više reda. Nažalost, netko je mislio da bi kazneni progon bio loš za turizam, kao što su i u Splitu mislili da je baš dobro cijeli grad svesti na apartmane i kafiće.
> Prva neradna nedjelja: Tko smije raditi, a tko ne
Zaboravilo se na mjeru
No istina je da svaka luka može podnijeti samo određenu količinu polovila, i da ta plovila moraju imati neku ne preveliku dužinu; i da svaki grad može podnijeti samo određenu količinu turista, i da se ti turisti moraju ponašati na određeni način. Zbog pohlepe se zaboravilo na mjeru, a mjera je i neradna nedjelja. Danas se još rijetko gdje može vidjeti javni sat, možda još samo u školama i na kolodvorima.
A nekad se sve odvijalo pod njegovim budnim i strogim okom: sat je razgraničavao vrijeme rada i odmora, kao što je i kalendar dijelio dane zaposlenosti i dane dokolice. No javnih satova više nema jer se naš odmor ne dijeli od rada, i jer se naša zaposlenost ne odvaja od dokolice. Svi radimo stalno i svuda, laptopi se griju u našim dnevnim boravcima, vikendom se odrađuje propušteno, na dopustu se vode poslovni razgovori. Tako se isto mora stalno kupovati, i ujutro, i popodne, i navečer, i preko tjedna, i preko vikenda, nikada ne smije stati fiskalizacija računa.
Bojažljivo uvođenje neradne nedjelje
I sada kada je bojažljivo uvedena neradna nedjelja, ponegdje i ponekad, eksperimentalno i s oprezom, javljaju se proroci propasti, prijeteći da će zbog malo neradnih sati u supermarketima pasti BDP i porasti inflacija, da će se ljudi iseliti, a uvoz smanjiti, da će se otpuštati radnici i zatvarati dućani. Tako isto sada nariču u Napulju, da superjahte donose novac i otvaraju radna mjesta, da se šalje pogrešna poruka da superbogataši nisu dobrodošli u Napulj, da ploveći monstrumi i njihovi vlasnici pridonose medijskoj vidljivosti Napulja i slične zvizdarije.
A riječ je samo o tome da ljudi lako izgube mjeru pa se tankerima zavlače u mandrače, penju po zvonicima, mokre po Dioklecijanovoj palači, šaraju po Koloseumu i šopingiraju u ponoć. Treba ih samo ljubazno zaustaviti, pogledati u oči i dati im priliku da se skockaju. A ako to ne uspije, nije loše ni priprijetiti zatvorom.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
