Boris Beck: ‘Potpuni nestanak javnosti ljude je orijentirao na domove, na ukućane, na obitelj i prijatelje’

Foto: Narod.hr

Vic pita: “Što je zajedničko utopljeniku, novorođenčetu i zagorenom kruhu?” “Kasno su ga izvukli”, glasi odgovor. Na sličan način može se postaviti pitanje što je zajedničko pandemiji, potresu i smrti? Pa, svi znamo da će doći, ali živimo kao da neće, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Zagreb je imao 140 godina da se pripremi za veliki potres, seizmolozi su izračunali da mora doći, geofizičari su objasnili kretanje litosfernih ploča i ucrtali rasjede na karte – a kad potres dođe, i kad čak i nije tako velik – ne zna se kamo bi se krenulo, nema se tko obratiti građanima, nema se koga pitati, ne zna se što bi se poduzelo. Kinezi su mjesecima zadržavali zarazu, a kad je konačno došla u Europu, a sad i u Ameriku, nema testova, nema respiratora, nema doktora, nema bolničarki, nema mrtvačnica, ne zna se kako pomoći ljudima čiji poslovi propadaju, nema plaća za javne djelatnosti, nema maski, nema rukavica, nema dezinficijensa.

Sve vlade zajedno, i sve gradske uprave, i cijelo čovječanstvo uostalom, nije pametnije od onog lika u crtiću koji stoji u podnožju brda i, sleđen od straha, gleda kako će ga zgnječiti kamen što se valja prema njemu, a da mu uopće ne padne na pamet napraviti spasonosan korak u stranu. To je zato što negiramo smrt. Znamo da će doći, ali živimo kao da neće – zbog toga uvijek dođe iznenada i prerano, kao i potresi i epidemije, i za nju smo nespremni, kao i za njih. Ne bismo mogli živjeti da u svemu vidimo smrt: zašto birati odjeću kad odijevamo leš, zašto nekoga voljeti kad će nas smrt rastaviti, zašto odlaziti na putovanje kad će uspomene na to iščeznuti s nama?

Tko je god doživio da ga probudi snažan potres, zna da u tim dugim sekundama grmljavine i trešnje nema mjesta za misli, nego postoji samo neizrecivi užas u kojem se može tek kriknuti.

Iako susret sa smrću djeluje na čovjeka: njezina je neugodna osobina da poništava sve što čovjek jest. I nije njezin najveći doseg u tome što briše budućnost, jer to je očito: ne, njezina je najveća moć u tome što briše prošlost.

Naša prošlost ima značenja samo kada radimo planove i pripremamo se na nešto, ali kada izgubimo budućnost, sasvim je nevažno tko smo i što smo. Upravo nam je zato neugodna pomisao na smrt. Iz njezine perspektive sve što činimo beznačajno je, kao što je svejedno kakvo pokućstvo imamo ako će nas strop s njim poklopiti i kao što je svejedno koje skupo odijelo nosimo ako ćemo za tri dana umrijeti od zatajenja pluća. Smrtna opasnost epidemije zbog toga je učinila da jednostavno nestane sav hrvatski politički, društveni i kulturni život. Nestali su ustaše i partizani, stranke i opozicija, korupcija i demografska obnova – sve ono što je ionako bilo glupo, sada se raspršilo poput vampira na jutarnjem suncu.

Potpuni nestanak javnosti ljude je orijentirao na domove, na ukućane, na obitelj i prijatelje, na one koje se može dosegnuti glasom, telefonom ili društvenom mrežom – na isti način na koji susret sa smrću okreće čovjeka unutrašnjosti i potiče na preispitivanje savjesti.

Ma znali smo mi i prije da smo krhki i smrtni, ali nismo o tome vodili računa, nego smo organizirali proslave, kladili se na nogometne utakmice, odlazili u klubove i isprobavali tenisice za 3000 kuna. Ali sada ničega od toga nema, samo hučanje u duši kada ugasimo Netflix, odjavimo se s Facebooka i izađemo iz grupe na Viberu. Kome smo viknuli u onom strašnom času, koga smo zazvali kad smo mislili da je to naš zadnji dah? Tamo nam je srce, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list