Boris Beck: U Hrvatskoj se licitira ubijenima u Jasenovcu i Bleiburgu, umjesto da se svakom mrtvom da barem ime

Foto: Narod.hr

Iva Feisthammel, proglašena mrtvom u Splitskom KBC-u i pokopana u Grudama 21. travnja, prva je osoba koja je službeno uskrsnula u Republici Hrvatskoj. O tome je 11. svibnja, malo nakon 18 sati, njezina nećaka osobno telefonski obavijestio dr. Krešimir Dolić, pomoćnik ravnatelja splitske bolnice, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

(…)

Čudo je da je ravnatelj bolnice dao ostavku, a da je ministar nazvao, što znači da u Hrvatskoj ima nekoga na položaju i vlasti kome nije svejedno tko je živ, a tko je mrtav. O ravnodušnosti prema mrtvima, koju je uvelo 20. stoljeće, austrijski pisac i novinar Joseph Roth napisao je jednu nezaboravnu misao.

Prije Prvog svjetskog rata, naime, “još uvijek nije bilo svejedno je li neki čovjek živ ili mrtav”, napisao je Roth i objasnio: “Kad bi netko nestao iz zemaljskoga jata, na njegovo mjesto još uvijek nije smjesta stupao drugi kako bi mrtvoga poslao u zaborav, nego je ostajala praznina u kojoj bi on nedostajao pa bi bliži i dalji svjedoci njegove propasti zanijemjeli kad god bi vidjeli tu prazninu.” Veliki rat je promijenio percepcije. Milijuni mladih, natjerani u rovove od 1914. do 1918, pokošeni strojnicama i ugušeni plinom, predstavljali su gubitak koji se jednostavno nije mogao izbrojati.

Iz današnje perspektive možemo zamisliti da je obezličenju mrtvih pridonijela i porazna epidemija španjolske gripe. Ali prave piramide mrtvih tek su čekale da budu posložene, u još većem ratu koji je uslijedio, u Holokaustu i revolucijama širom svijeta, državnim udarima, epidemijama i sušama. Slika 20. stoljeća, a i 21. mu sliči, nije ništa drugo nego slika beskrajnih vojnih groblja s identičnim spomenicima, i beskrajnih hrpi tijela i kostiju, zatrpanih nasumce ili ostavljenih da leže uokolo. Svi su ti ljudi izgubili najprije dostojanstvo, pa imovinu, pa život, a na koncu često i ime.

Jedino se ovo zadnje može vratiti pa su zato nastali Yad Vashem, koji čuva spomen na svakog ubijenog Židova u doba Trećeg Reicha, ili spomenik američkim vojnicima poginulima u Vijetnamu u Washingtonu, koji se sastoji samo od popisa njihovih imena. Pandemija koronavirusa previše se često naziva ratom, a da ne bismo u to povjerovali. Premijer je u Saboru 20. ožujka rekao da ćemo “rat s koronavirusom dobiti samo ako smo jedinstveni”.

(…)

U svakom ratu netko je u prvim linijama gdje se gine, a to su sada stari i bolesni. Na svakoj press konferenciji stožera objavi se broj umrlih, ali ne i njihova imena. Po tome znamo da je zbilja rat, po toj opsesiji brojevima: “Nema opuštanja, brojevi su dobri, ali još nisu toliko dobri”, tipična je rečenica naših glavnih epidemiologa. I obvezno se istakne visoka dob umrlih, a ako su slučajno žrtve mlađe, doda se da su imali “komorbiditet”, što je samo doktorski način da vam kažu da ste bolesni. U tom mnoštvu bezimenih starih i bolesnih nije čudo da je netko nekoga zamijenio.

Dapače, to je očekivano u zemlji koja svakog travnja i svibnja licitira ubijenima u Jasenovcu i Bleiburgu, umjesto da svakom mrtvom da barem ime, kad već ne može pravdu. Ne, nije čudo da je netko bezimen pokopan u tuđem grobu. Čudo je da je to nekoga zasmetalo i da se ispričao. I to je lijepo čudo, koje obećava, jer ravnodušnost prema mrtvima proistječe iz ravnodušnosti prema živima, zaključuje Boris Beck u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr