Svake godine sredinom studenog prisjećamo se herojske obrane Vukovara. Poginulih, nestalih, kao i onih koji su preživjeli i imaju uspomene na te dane ponosa i slave. Jedan od njih je Branko Borković, Mladi Jastreb, tada 30-godišnjak koji je iz Vukovara je izašao među posljednjima, kao zadnji ratni zapovjednik obrane grada, piše HRT.
Sjećanja na Vukovar
Na pitanje kako se osjeća ovih dana kad se svi prisjećaju Vukovara, kada se o tome piše i priča u medijima, Branko Borković je rekao kako za njega “neminovno sjećanja krenu već u ljeto”.
– Kako ljeto odmiče, kako se približavaju jesenski dani nakon Velike gospe, nakon obilježavanja Oluje u Kninu, počinju trnci i sve više se vraćam mislima iz ’91. To je nešto što čovjek ne može izbrisati iz sebe, to je toliko intenzivan događaj koji je zapisan u organizmu, bez obzira na događaje koji dođu kasnije, oni idu u drugi plan s obzirom na taj intenzitet. Kako se približava godišnjica, tako emocije dodatno naviru, time više što je 30. godišnjica iza nas, a nas je sve manje život nosi svoje, ali smo zadovoljni da je to upisano u genetski kod hrvatskog naroda. To se vidi kolonom sjećanja koja je prisutna bez obzira na sve teškoće, sad je to i neradni dan, blagdan, i to je doživjelo jedu nacionalnu vjersku dimenziju, opisuje Branko Borković.
Dolazak u Vukovar
– Ja sam školovani vojnik i dimenzije rata su teorijski nama poznate kao iskustvo ratnih događanja drugih zemalja, ali ne i kod nas. Ta ’90. i ’91. su nas obilježile, kako je ljeto odmicalo, tako je miris rata bio sve prisutniji. Sam odlazak u Vukovar pamtim kao kolone koje su iz Slovenije izvlačile vojnike, mi smo se između tih kolona vozili prema Vukovaru, prije toga dolazak u Đakovo, Osijek, u Osijeku točno osjetiš psihozu neminovnih ratnih događanja, i kako smo se približavali Vinkovcima i Vukovaru, tako smo nailazili na rat i sasvim druge okolnosti u odnosu na svijetla velegrada grada Zagreba, prisjeća se Branko Borković.
Kako je nastao “Mladi Jastreb”
– Kad smo došli u Vukovar trebalo je oformiti sustav zapovijedanja, uspostaviti komunikaciju i okvira toga smo davali kodne nazive, odluka je bila da to bude po pticama i samo zapovjedništvo je imalo naziv “Jastreb”. Kako su nas vidjeli dvojicu, ljudi su govorili “je li onaj stari ili onaj mladi?” i na taj način su nam dodijelili imena Mladi i Stari Jastreb, ispričao je Borković.
“Shvatili smo bit života”
Prisjetio se i načina razmišljanja i pogleda na život u ratno vrijeme.
– Mi smo svaki dan pokušavali živjeti kao – eto, živi smo. Ta ljepota se odnosi u onome da smo, razgolićeni kao ljudi, shvatili onu bit života. I to je ta snaga koju nosimo u sebi. Da kad sam žedan, pijem, kad sam gledan, jedem, kad nekom kažem “kako si”, onda to stvarno i mislim, kad nekom kažem “dobar dan”, da se radujem što ga vidim. To su te ljudske dimenzije koje su se otvorile i koje su naprosto u nama, koje nosimo, svaki onaj koji je na neki način kršten u Vukovaru, rekao je Borković.
Ne samo svaki dan, svaki trenutak u svakom dijelu grada moglo se poginuti, rekao je.
– Nema pravila da si ovdje siguran, ovdje si nesiguran. Po skloništima, razbije granata sklonište, ubije djecu, žene, roditelje, rekao je Borković.
Istaknuo je i slučaj bombe koja je probila sve katove bolnice i pala na krevet bolesnika, inače Srbina, za što, kako je rekao, nitko nije pokrenuo pitanje ratnog zločina. Jedna je bomba i eksplodirala na gornjim katovima, dodao je Borković.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
