Time što je papa Franjo u svojoj novoj enciklici »Fratelli tutti« citirao riječi iz Pisma hrvatskih biskupa u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata, objavljenoga još 1. svibnja 1995. godine, aktualizirana je vrijednost zacijelo jednoga od najvažnijih dokumenata koje je naša konferencija objavila u svojoj 27-godišnjoj povijesti. Ovih je dana više puta isticano da je riječ o dokumentu koji je, s obzirom na vrijeme intenzivne borbe za oslobađanje hrvatskoga teritorija u kojem je objavljen, prošao bez većega odjeka. No sada je preko Papine enciklike na neki način dobio važnost i u razmjerima čitavoga katoličkoga svijeta, postavši baština Katoličke Crkve 21. stoljeća. Ako je Papa prepoznao vrijednost triju rečenica toga dokumenta za sveopću Crkvu, neupitna je njegova važnost i za današnju Crkvu i društvo u Hrvatskoj, piše Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila.
Sada se poruke pisma hrvatskih biskupa nakon 25 godina preko Papine enciklike vraćaju u domovinu. Okrjepljujuća je njihova jasnoća za razumijevanje hrvatske povijesti i sadašnjosti, prokazujući i ono što je okivalo hrvatsko društvo iznutra i izvana, a pismo je zaslužilo da ga se ponovno aktualizira. Ono je dragocjena baština jer donosi načela za postavljanje zdravih temelja i za odnose između Hrvatske i Srbije na međudržavnom planu, a na vjerskom planu između Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Iako je sloboda izborena u Domovinskom ratu temelj hrvatske državnosti, nemoguće je razloge zbog kojih je do toga rata uopće došlo gledati a da se zanemari zločinački naum usmjeren prema hrvatskomu narodu koji se ostvarivao uoči, tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata.
Sve dok se s agresijom na Hrvatsku u Domovinskom ratu ne dovede u izravnu vezu ugnjetavanje hrvatskoga naroda pogotovo tijekom komunizma i velikosrpske ideologije koja se razbuktavala i prije devedesetih, nemoguće je doći do istine koja oslobađa buduće naraštaje od utega prošlosti. Upravo je papa Franjo u svojoj enciklici citirao dio pisma hrvatskih biskupa koje govori o tome. Biskupi su, naime, još 1995. napisali da će uz 50. obljetnicu »ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama Drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile Drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće«.
U pismu nadalje stoji: »Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju.« Dosad nije bilo u Hrvatskoj političke volje da se sve žrtve sagledaju u povezanosti zločinačkih ideologija 20. stoljeća. Radije se pristupalo parcijalnom seciranju pojedinih povijesnih razdoblja, što je omogućavalo različitim zadojenicima ideologija, pogotovo komunizma, da izvrću istinu i nameću tumačenja koja isključivo njima idu na ruku.
Time je hrvatski narod stavljen u klopku, svodeći ozbiljne teme na jeftinu polemiku između »ustaša« i »partizana«. Takav pristup redovito se potencira kad god se netko previše približi povijesnoj istini, pogotovo o odgovornosti »otčeva i sinova«, bez obzira na njihov ideološki predznak. Drugo, da su predstavnici Srpske pravoslavne Crkve dobronamjerno prihvatili jasna kršćanska stajališta o kojima, uz ostala nebrojena nastojanja, svjedoči i pismo hrvatskih biskupa, i da nisu poticali na stvaranje mitova o Crkvi u Hrvatskoj rješavajući tako svoje unutarnje probleme, ekumenski dijalog danas bi posve drukčije izgledao.
Jasno je da nema ništa sporno za ekumenski dijalog u sljedećim riječima hrvatskih biskupa iz 1995.: »Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugom svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.« Dok se poziva na nastavak dijaloga između Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve, pogotovo u kontekstu kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, taj dijalog ne može uroditi plodom ako se ne prihvati činjenica da je Crkva u Hrvatskoj ponosna kad ju se naziva i »Stepinčevom Crkvom«.
Zanimljiva je podudarnost pisma hrvatskih biskupa u kojem se poziva na bratstvo s Papinom enciklikom kojoj je sličan poziv i u naslovu. Hrvatski su biskupi 1995. napisali: »Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: ‘Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete.
Pamtimo zlo koje se dogodilo a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No, sadržaju našega povijesnoga pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločin te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće su i poticaj današnjem naraštaju.«
Moglo bi se reći da se mukotrpno nošenje s bolju koju su narod i Crkva u Hrvatskoj proživljavali tijekom 20. stoljeća i njihova hrabrost da tu bol preobraze u snagu za budućnost preko Papine enciklike pokazala kao univerzalna vrijednost. Hoće li se ta vrijednost napokon uspjeti kapitalizirati u istinsko oslobođenje Hrvatske?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
