Udruga Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara uputila je čestitku i promišljanje povodom Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Priopćenje, kojega potpisuje njihova predsjednica, Zorica Gregurić, u nastavku prenosimo u cijelosti.
Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara u povodu Dana međunarodnog priznanja Hrvatske
Hrvatice i Hrvati čestitamo vam Dan međunarodnog priznanja Hrvatske!
Nek se vije hrvatski barjak na našim domovima!
Prisjetimo se svih poginulih branitelja, jer većina njih je poginula prije dana međunarodnog priznanja Hrvatske.
Na današnji dan, 15. siječnja prije 31 godinu Hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom. Tog 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenih terorista. Na svoje je, tada priznate granice, Hrvatska izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, nakon šest godina. Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članica Ujedinjenih naroda, a 21 godinu nakon međunarodnog priznanja postaje i članicom Europske unije.
Hvala hrvatskim braniteljima, domoljubima i svim žrtvama koji su svoje živote ugradili u temelje Hrvatske Države. Ti temelji su snažni i stabilni, a na nama je odgovornost da država koju gradimo bude ona koju smo sanjali.
Napadi na ZDS
A sanjali smo slobodnu neovisnu Hrvatsku u kojoj ćemo se s ponosom sjećati svih sastavnica obrane naše Domovine od srpsko-crnogorske i JNA agresije. Nažalost, i dan danas svjedočimo grubim napadima na vrednote Domovinskog rata a najagresivnija je ona na hrvatski domoljubni pozdrav „Za dom spremni“ pod čijim je poklikom i krunicom oko vrata naših ratnika Hrvatska oslobođena krvave agresije 90-tih godina. Progone se i dalje nesmiljeno hrvatski ratnici, glazbenici, nogometaši i mnogi domoljubi zbog svoje odanosti Domu!
Nedopustivo je da u državi čija je sloboda utkana životima onih koji su Za dom spremno žrtvovali ono najdragocjenije što su imali, čelni ljudi i institucije i dalje dovode u pitanje legitimnost ovog svetog pozdrava. Zadnji u nizu kojeg su hrvatske institucije morale, a nisu to učinile zaštititi od progona jest naš brončani svjetski nogometaš Dejan Lovren kojeg su svom silinom napali domaći i strani mediji. Sve dok službena Hrvatska jednom zauvijek ne prizna sastavnicu HOS-a i hrvatski pozdrav „Za Dom spremni“ neće biti mira za Hrvate. A sveta je dužnost svih Hrvata – očuvanje mira, slobode, neovisnosti i cjelovitosti Hrvatske, jednako kao i učiniti sve da san o prosperitetnoj, sigurnoj, demokratskoj, visokorazvijenoj zemlji sretnih i dobronamjernih ljudi bude dosanjan, kako bi očuvati vrednote onih koji su svoj život dali za obranu doma, obitelji i vjere s krunicom oko vrata.
Na današnji dan opraštamo se od nacionalne valute
Nažalost, na današnji dan opraštamo se od naše nacionalne valute HRVATSKE KUNE. Novo platežno sredstvo koje je uvedeno protiv volje većine Hrvatica i Hrvata jest euro. U demokratskoj zemlji kakva bi Hrvatska morala biti, a nije tako velika promjena morala bi se rješavati na referendumu jer po hrvatskom Ustavu sva vlast izvire iz naroda i narod se mora pitati u odlučujućim trenucima. Tu posrednička tijela ne mogu i ne smiju odlučivati.
Tako euro nažalost postaje novo platežno sredstvo, ali nacionalna valuta nikada neće postati. Nadam se da će oni koji dolaze poslije nas biti pametniji i znati više cijeniti žrtvu onih koji stvoriše Hrvatsku te ispraviti ovu nepravdu koja je nanesena našoj Hrvatskoj kuni. Zašto su moćnici odabrali upravo Dan međunarodnog priznanja Hrvatske za posljednji dan služenja našom nacionalnom valutom, što nam zapravo žele poručiti? Mi znamo da se ne slažemo s tom odlukom i naše demokratsko pravo je jasno je izraziti javno svoj stav ne samo danas nego i na budućim izborima, ali i referendumu do kojeg se nadamo da će doći kad tad za povratak naše nacionalne valute Hrvatske kune.
Danas se vode i borbe oko hrvatskog jezika. U državi koja postoji već 31 jednu godinu međunarodno priznata mi još uvijek nemamo Zakon o hrvatskom jeziku ali imamo Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH. Istovremeno u drugim zemljama upravo zato jer nemamo Zakon o hrvatskom jeziku u uporabi je nekakav hibrid „hrvatskosrpskobosanskog jezika“ kojeg nažalost sve češće čujemo i u javnom hrvatskom prostoru. Početkom ove godine Hrvatska je pristupila u tzv. šengenskom području.
Mjesecima smo bili bombardirani naslovima kako Hrvatska više nema granica. Kome je u interesu na tako grub način obmanjivati narod, što se iza brada valja? Hrvatska više nema granice? Tko je to odlučio, mediji? Gospodo Hrvatska i dalje ima granice, Hrvatska je međunarodno priznata zemlja, Hrvatska je u svojim međunarodno priznatim granicama punopravna članica Ujedinjenih naroda, dakle Hrvatska ima granice, jedino što se mijenja ulaskom u schengensku zonu jest način prelaska granice.
Imamo li što slaviti kad govorimo o obilježavanju Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja?
Danas se obilježava i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Nažalost nema razloga za slavlje, osim za zahvalnost Bogu i prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu na sačuvanim životima hrvatskih mladića i djevojaka koje bismo izgubili da smo išli u oružano oslobađanje hrvatskog teritorija od srpskog agresora. Nemamo se čemu veseliti kad vidimo današnje plodove nečeg što je trebala biti integracija u hrvatski sustav a završilo je nasiljem čak i zakonskim jedne manjine koja je sudjelovala u pobuni i priključila se agresorskoj zemlji.
Nemamo jer njihova prava daleko nadilaze standarde jedne uljuđene Europe. Oni imaju pravo ubiti nekažnjeno (sjetimo se Sabadoša), imaju pravo na nasilno ponašanje i zaštitu hrvatskih institucija (sjetimo se zataškanih nasilništava u Vukovaru i okolici) imaju pravo poništavati hrvatski suverenitet na hrvatskom tlu (sjetimo se natpisa na četničkom spomeniku Šoškočaninu u Borovu selu), imaju pravo vrijeđati ugled i čast države Hrvatske bez ikakvih sankcija (sjetimo konstantnih napisa u srpskim Novostima, časopisu koji financiraju hrvatski porezni obveznici), imaju pravo u školama poučavati kako na Hrvatsku nije izvršena srpsko-crnogorska i JNA agresija, imaju pravo nekažnjeno usred Hrvatskog sabora napadati hrvatske branitelje i nijekati karakter oslobodilačkih akcija, napose veličanstvene VRO Oluja, imaju pravo na stranku koja dokazano djeluje antihrvatski te štiti ratne zločince, mnoge i u svojim redovima, imaju pravo zapošljavanja prije djece poginulih hrvatskih branitelja i hrvatskih ratnih vojnih invalida, imaju pravo na dvostruko priznati staž za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, imaju pravo na hrvatsku mirovinu…
Popis je poduži i sva ta prava ostvaruju na teret hrvatskih poreznih obveznika. Danas, 31 godinu kasnije Vukovarom i okolicom slobodno se šetaju krvnici s Ovčare, slobodno se šetaju silovatelji, ubojice, mučitelji, prokazivači. Doista nemamo što slaviti na današnji dan po pitanju mirne reintegracije. Zato predlažemo ukidanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te drugačiji zakonski okvir reguliranja prava nacionalnih etničkih zajednica u Hrvatskoj. Također, Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara već je javno iznijela inicijativu za dopunu Zakona o općem oprostu novim člankom koji glasi: „Svi obuhvaćeni ovim zakonom ne mogu obnašati dužnosti u vlasti na državnoj i lokalnoj razini kao ni baviti se političkim djelovanjem.“
Državu čine teritorij, narod i vlast. Suverenitet se definira kao potpuna vlast vladara, države ili naroda na vlastitu teritoriju. Obzirom da po hrvatskom Ustavu sva vlast proizilazi i pripada narodu Hrvatice i Hrvati ne odričimo se tako lako onog što je skupo plaćeno krvlju naše braće i sestara. Nemamo pravo na to.
