Broj žrtava partizana i komunističkih vlasti u Hrvatskoj u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata velika je nepoznanica. Korak bliže otkrivanju tog broja došli su znanstvenici Vladimir Geiger i Suzana Leček u znanstvenom radu pod nazivom “Politika retribucije u Europi nakon Drugoga svjetskog rata”. Iako konačan broj ubijenih nakon svibnja 1945. ne znamo, iz ovog znanstveno rada vidljivo kako je Hrvatska prošla najgore od svih, s najvećim brojem ubijenih na milijun stanovnika.
Drugi svjetski rat bio je zasigurno najkrvaviji sukob koji se dogodio na svijetu u čitavoj povijesti. U njemu su od 1939. do 1945. poginuli milijuni ljudi uz još više onih koji su iz rata izašli ozlijeđeni, traumatizirani i bez “krova nad glavom”.
Ipak, ni kraj rata 1945. nije za sve ljude donio mir i sigurnost. Pobjednici su tada počeli s retribucijom koja je obuhvaćala sudske i izvansudske obračune i kazne s poraženima i njihovim pomoćnicima.
Pritom prečesto nije bila važna stvarna odgovornost ljudi nego je bila dovoljna tek i sumnja, a neki su stradavali i samo zato što su se našli su “krivo vrijeme na krivom mjestu”. Pritom treba naglasiti da je odmazda pobjednika u zapadnoj Europi bila kud i kamo umjerenija i civiliziranija nego u zemljama istočne Europe. Nažalost, Hrvatska je u poslijeratnom razdoblju prošla najgore od svih, s najvećim brojem ubijenih na milijun stanovnika.
>Mons. Gorski o Bleiburgu: Šutjeli su izvršitelji zločina, šute i njihovi potomci
Odmazda ili retribucija
“Odmazda ili retribucija (engl. retribution), obuhvaća i sudske i izvansudske obračune i kazne. Pod njim se podrazumijevaju svi oblici poratnoga kažnjavanja, od spontanoga ubijanja ili “divljih čistki”, sudskoga kažnjavanja, ostrakizma ili društvenoga izopćenja, “čišćenja” raznih organizacija i institucija, sankcija državnim službenicima, pa do jednostavnoga sramoćenja kao što je, primjerice, objavljivanje imena u javnosti.
Možda će vas zanimati
Prof. Ferenc za Narod.hr o otkriću masovne grobnice: Trebat će još dugo da vratimo civilizacijski dug žrtvama
Dr. sc. Mitja Ferenc povodom otkrića još jedne jame u Kočevskom Rogu iz koje je ekshumirano više od 3000 tijela
Od početka Drugoga svjetskog rata stavovi i odluke vlada vodećih savezničkih zemalja, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), bili su da treba suditi krivcima za rat. To je bio i jedan od zaključaka Moskovske konferencije (19. – 30. listopada 1943.), na kojoj je donesena Deklaracija o odgovornosti zemalja Osovine za zločine počinjene tijekom rata.
Ta je odluka potvrđena i na svim kasnijim savezničkim konferencijama (Teheran, studeni-prosinac 1943.; Jalta, veljača 1945.; Potsdam, srpanj-kolovoz 1945.). Gotovo istovremeno Komisija Ujedinjenih naroda za ratne zločine (United Nations War Crimes Commission UNWCC), koja je osnovana i prije samih Ujedinjenih naroda, u Londonu 20.listopada 1943., pozvala je sve članice antihitlerovske koalicije da osnuju svoje nacionalne (državne) komisije. Komisija Ujedinjenih naroda za ratne zločine i nacionalne komisije imale su zadatak registrirati ratne zločine, tragati za počiniteljima i prikupljati dokazni materijal”, pišu Geiger i Leček.
>15. svibnja 1945. Znamo li istinu o žrtvama Bleiburga?
Masovnost odmazde u zemljama “Zapadnog bloka”
U zemljama zapadne Europe načelno nisu provođene divlje čistke. Umjesto toga, provođena je politika ograničenog kažnjavanja.
Takav je pristup trebao demonstrirati ponovnu uspostavu pravnog sustava u tim zemljama.
Iako je u načelu odmazda u zapadnoj Europi bila blaža od one na istoku, i unutar nje bilo je razlika. Primjerice, u zemljama u kojima su kažnjavanje provodile okupacijske vlasti (Njemačka) nije bilo masovnih ubojstava, za razliku od Italije u kojoj je djelovao antifašistički pokret. Ondje je pobijeno između 10.000 i 15.000 ljudi.
“U Njemačkoj je primjerice izrečeno samo oko 930 smrtnih kazni, zatvorske kazne u globalu nisu bile stroge, a mnogi su tijekom 1950-ih i amnestirani.
U Austriji je kažnjavanje bilo još blaže. Od oko 524 000 članova Nacionalsocijalističke stranke osuđeno ih je samo nešto preko 13 000. Izrečene su samo 43 smrtne kazne, a izvršeno ih je 30. Kao i u Njemačkoj, gotovo su odmah počele amnestije (posebice za državne službenike), tako da je niz kolaboranata ostao nekažnjen, čak i zadržao položaj i društveni utjecaj.
Francuska je jedina od okupiranih zapadnoeuropskih zemalja u kojoj su provedene i “divlje čistke”, u kojima je prema procjenama ubijeno između 8000 i 11 000 osoba.
>1. rujna 1939. Drugi svjetski rat – napad nacističke Njemačke na Poljsku
Bez obzira na te međusobne razlike, u usporedbi s onime što se događalo u istočnoj Europi možemo reći da je politika kažnjavanja u državama Zapadne Europe dala prednost stabilizaciji, obnovi, pa onda i društvenom uključivanju donedavnih kolaboranata”, pišu Geiger i Leček.
Masovnost odmazde u zemljama “Istočnog bloka”
Upravo se suprotno dogodilo u SSSR-u i državama koje su se našle pod njegovim izravnim utjecajem. Ondje je obračun s kolaboracijom poprimio znatno veće razmjere. No, kažnjavanje je dobilo prioritet samo zato što se iskoristilo za obračun s “klasnim” neprijateljem i uspostavu novoga poretka.
U SSSR-u je kažnjeno između 320.000 i 500.000 osoba, a velik broj je ubijen i prije sudskih procesa.
Čehoslovačka i Mađarska vrlo su se oštro obračunale s kolaboracijom, a jedna od karakteristika u obje države bilo je protezanje kolektivne krivnje na nacije koje su okrivljavali za rat. U Čehoslovačkoj se to odnosilo na Nijemce i Mađare (oko 30 % predratnoga stanovništva), kojima je oduzeto građanstvo i određeno protjerivanje.
Bugarska je uz Jugoslaviju, država koja je provela najokrutnije i najmasovnije “divlje čistke” poslije Drugog svjetskog rata. Prema procjenama ubijeno je od 18.000 do 40.000 ljudi, izvršeno je 1.500 smrtnih kazni, a u zatvoru je završilo 9.000 ljudi.
>Polšak Palatinuš: 17 leševa po dužnom metru
Masovnost odmazde u Jugoslaviji i Hrvatskoj
“U Jugoslaviji je veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden u “divljim čistkama”, a kako je shvaćanje tko je sve “suradnik okupatora” i “narodni neprijatelj” bilo vrlo široko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najoštrijima u Europi.
Ukupne žrtve čistki u Jugoslaviji variraju, ovisno o autoru, od 60.000 do 180.000 ljudi.
Broj ubijenih u Srbiji procjenjuje se od 30.000 do 40.000, a u Sloveniji od 14.000 do 18.000.
Možda će vas zanimati
Partizanski zločini: Časne sestre, civili, ratni zarobljenici - ekshumirano 800 tijela iz Jazovke
Za tri časne sestre koje su bačene u Jazovku unutar Katoličke crkve u tijeku je proces za proglašenje blaženima
U Hrvatskoj je bez sumnje ubijeno najviše ljudi, a procjene idu od 50.000 do 60.000, a negdje se spominje i brojka od čak 100.000 ubijenih.
Broj ubijenih u Hrvatskoj na milijun stanovnika
Razmjeri stradanja ljudi u Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju još su vidljiviji pogledaju li se brojke ubijenih na milijun stanovnika. U Hrvatskoj je na milijun stanovnika ubijeno između 13.410 i 14.630 ljudi. Za usporedbu, u Francuskoj je stradalo tek 190 – 260 ljudi, a u Italiji 230 – 345″, pišu Geiger i Leček.
