Polšak Palatinuš: 17 leševa po dužnom metru

Imali smo veliku kućnu biblioteku. Meni je, kad sam bila klinka, bila poprilično nezanimljiva. Tomovi, knjižurine nekih mutnih tonova, bež, plave, smeđe…Enciklopedije svih vrsta, monografije…Tamo 1990. sjećam se da se na polici naše kućne biblioteke pojavila jedna knjiga, volumenom i brojem stranica znatno manja od ostalih, no naslovnica i njezine boje urezale su mi se u ono malo dječje memorije koja je preživjela do sada. Naslov je bio u crvenoj i crnoj sa stiliziranom kapljicom krvi. Baš se isticala u toj našoj biblioteci. Tom crvenom i crnom pisalo je Bleiburg.

Bila je to, koliko znam, prva knjiga objavljena na domaćem terenu o jednoj od najvećih hrvatskih tragedija. Što se o njoj više šutjelo, njezina tragičnost proporcionalno je rasla. Ova crveno-crna knjiga izdana je 1990. u izdanju Starta. U osvit rata.

Istog rata koji će nas vratiti u nerazriješenu ’45. Rat je počeo jer su se nekome priviđale ustaše. Iako su ustaše i svi koji su s njima prozborili ikada ijednu riječ pobijeni te 1945. i pobacani u jame. Nisu kopali duboko, nisu stigli. Previše ih je bilo. Ne k’o u Šaranovoj jami gdje su kosti nestale.

Ove su zatrpane vapnom.

I katranom kad je usfalilo vapna.

Rupe u obiteljskoj prošlosti

1990. imala sam devet godina. Jedna strana moje obitelji nije bila obilježena tom famoznom 1945.

Druga jest.

Na toj se drugoj strani nije puno na obiteljskim okupljanjima govorilo o naprasnoj rupi koja s te strane vlada. O stričevima koji su ubijeni u cvijetu mladosti. O njihovoj nepostojećim ženama i njihovoj nepostojećoj djeci.

>Maceljska šuma ili Titovo lovište: Najveće masovno stratište u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata

O njihovom grobu na kojem su samo njihova imena, ne i kosti.

Kosti su negdje od Dravograda do Vojvodine.

No te 1990. i taj dio obiteljske prošlosti počeo je sramežljivo, ali očito izbijati van kao moguće i njihove kosti kad je Slovenija tamo kod Teznog krenula kopati za autocestu.

Počelo se više izvlačiti ono malo fotografija onih koji su nestali. Slagao se obiteljski mozaik nanovo, ovog puta naglas za novu generaciju.

Tko zna što bi bilo da nije počeo rat. I da partijske iskaznice nisu zamijenjene stranačkima.

Gaženje leševa se nastavilo – doslovno i preneseno

Ipak, postojala je nada da će genocid pobjednika, kako si vole tepati – antifašista, nad poraženima napokon postati tema. Napokon istražiti, iskopati, obilježiti, napuniti prazne grobove na kojima su tek imena.

Bilo je tada još dosta živih svjedoka. S obje strane. Osnovana je komisija za istraživanje partizanskih i komunističkih zločina. Ipak, riječ je o najvećem mirnodopskom zločinu nakon završetka rata.

Locirana je Jazovka, lociran je Macelj. No, komisija je eutanazirana 2002.

Gaženje po leševima se nastavilo – doslovno i preneseno. Pojeo vuk magare.

One obiteljske priče za našim stolom postale su pune gorčine. Jer misliš si, pa nakon 1990. sve će sjeti na mjesto. Režimsku historiografiju napokon će poslati u ropotarnicu povijesti kao najveću sramotu. Naći će podatke, naći će popise, naći će kosti. Govoriti o građanskom ratu od ’41. do ’45. ne nekakvom nepostojećem Titovom antifašizmu u velikom svjetskom ratu.

Popunit će nakon pola stoljeća rupe tisuća i tisuća obitelji.

To se nije dogodilo.

U istom ritmu i tonalitetu

Priča se danas nastavlja u istom ritnu tonalitetu kao i ona orkestrirana palicom režimske historiografije od ’45. do ’90.

Mene je pak ta cijela priča, ti nepostojeći ljudi iz naše obitelji sve više zanimala. Pokušavala sam na tim rijetki fotografijama tog silnog mnoštva na Križnom putu prepoznati obrise lica sa starih obiteljskih fotografija. No, ništa. Svi izgledaju slično. Bezlična masa u četveroredu.

Bez imena.

Ratni dnevnik iz svibnja 1945. britanskog petog korpusa govori o 200 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i pola milijuna hrvatskih civila nagruvanih kod Dravograda na slovensko-austrijskoj granici. 700 tisuća ljudi.

Gdje su? Koliko ih se vratilo kućama? Jesu li preživjeli ili su ubijeni? Zna li se? Hoće li se iskapati?

Odgovori su jasni.

Tijesno u Teznom

Protutenkovski rov u Teznom, za sada najvećem poznatom stratištu i masovnoj grobnici dug je tri i pol kilometara. Iskopano je tek 70 metara rova. Toliko da može proći autocesta.

Na tih 70 metara dužine nađeno ekshumirano je gotovo 1200 tijela. 17 leševa po dužnom metru. Vezanih žicom. S rupama u lubanjama. Sondirano je ipak još gotovo kilometar rova.

I tamo slično, no nisu iskopavali. Previše je toga. Preskupo. I najvažnije – postalo bi preočito.

Da su osloboditelji bili isti.

Da su bili gori.

Da im nisu bili problem rasni zakoni. Da jesu, nakon rata obeštetili bi Židove. Da jesu, vratili bi im stanove. Tvornice. Napravili sve da se preživjeli vrate u Hrvatsku. U Srbiju. U BiH. Izgradili bi sinagogu. Da su problem bili rasni zakoni NDH.

Pričamo o muzeju žrtava komunizma.

Pa koji ćemo broj žrtava napisati u tom muzeju koji nikada neće napraviti? 80 tisuća, 120 tisuća, 200 tisuća, pola milijuna, 700 tisuća? Koji?

Hoćemo li usporediti brojke ubijenih kolaboracionista u drugim zemljama s Hrvatskom?

Koliko je višijevaca kažnjeno i ubijeno za suradnju s okupatorom u Francuskoj? Koliko u Češkoj, Slovačkoj? Nizozemskoj, Norveškoj? U Njemačkoj?! Broji li itko? Smije li se to?

…

Crno crvena knjiga punog naziva ”Otvoreni dossier Bleiburg” s početka teksta tiskana 1990. više nije u našoj biblioteci. Imamo druge, ozbiljnije, veće.

Ova prva se zagubila se tijekom godina posuđivanja. Nabavit ću novu – staru.

U antikvarijatu za pišljivih par eura. Ne ‘ustaških’ kuna…

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.