Od 1945. do 1990. godine prostor pod imenom Maceljska šuma gdje su se vršile likvidacije i u jame bacale žrtve partizanskih zločina bio je nepristupačan javnosti. O događanjima u njoj nije se smjelo javno govoriti. Egzekutori i njihov nalogodavac Josip Broz Tito godinama su dolazili na mjesto svog zločina. Lokacije Lepa Bukva i Freudenreichova kuća proglašene su Titovim lovištem.
Masovni zločini
Tijekom svibnja i lipnja 1945. godine poražena hrvatska vojska, ustaše i domobrani, te civilno stanovništvo u strahu od odmazde povlačili su se pred partizanskim vojnim jedinicama prema austrijskoj granici, želeći se predati Englezima, odnosno onom dijelu savezničkih snaga koje su dolazile iz demokratskih država Zapada. Zajedno s Hrvatima, u povlačenju prema Austriji sudjelovali su i pripadnici njemačke vojske, slovenskih domobrana, te srpskih i crnogorskih četnika. Nepregledna kolona ljudi protezala se smjerom Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg.
> Maceljska šuma – do kad će se šutjeti o još jednom u nizu komunističkih zločina?
Britanska vojska razoružane Hrvate i pripadnike drugih vojski u konačnici je predala Jugoslavenskoj armiji koja je potom na „Križnom putu“ vršila likvidacije zarobljenika, i vojnika i civila. Kraj Dravograda, Maribora i Celja, te u Kočevskom Rogu i drugim slovenskim mjestima počinjeni su masovni zločini nad „narodnim neprijateljima i suradnicima okupatora“, kako je nova vlast nazivala sve svoje stvarne, izmišljene i potencijalne političke protivnike. Na samoj granici Slovenije i Hrvatske, u Maceljskoj šumi nalazi se najveće stratište hrvatskog naroda na prostoru Republike Hrvatske.
Josip Broz Tito izravno je odgovoran za zločine počinjene nakon 8. svibnja 1945.
Povjesničar Vladimir Geiger u svojoj knjizi „Josip Broz Tito i ratni zločini. Bleiburg i Folksdojčeri“ generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije i vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda (PO) Jugoslavije/Jugoslavenske armije (JA) Josipa Broza Tita smatra direktno odgovornim za masovne likvidacije koje su se vršile tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Zapovijedi i depeše o sprječavanju ubijanja ratnih zarobljenika služili su isključivo u propagandne svrhe, za javnost i „vanjsku“ uporabu, tvrdi Geiger. Zločini neposredno nakon rata bili su uobičajeni i nekažnjavani, te pod strogom kontrolom vrha Partije, odnosno Tita.
> Branimir Stanić: Spektakl na Maksimiru omogućila je i žrtva na Maclju
U „Posljednjem pozivu svim zavedenim slugama okupatora“ da pristupe NOV-u i PO Jugoslavije, od 30. kolovoza 1944., Tito je naglasio kako će nakon isteka roka svi oni koji se ne odazovu na ovaj poziv biti „izvedeni pred ratni sud, suđeni kao izdajnici naroda i kažnjeni nastrožijom kaznom“, te dodao i kako „nitko neće sprječavati da kaznimo izdajnike naroda i sluge okupatora“. U prilog tome govori priznanje zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora Zdenka Zavadlava, zaduženog za organizaciju likvidacija zarobljenika koje su provodile OZN-a i KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije). Zavadlav je posvjedočio kako je naredba za smaknuća zarobljenika stigla „s vrha“, jer „neprijatelja treba ubijati bez suđenja“ dok „revolucija još traje“.
Najveće poslijeratno gubilište u Europi nalazi se u Teznom
Tezno, Barbarin rov kod Laškog i Kočevski Rog najmasovnija su stratišta u Sloveniji. Terenska istraživanja protutenkovskog rova u Teznom, nedaleko od Maribora, na dužini od 70 metara otkrila su 1179 ljudskih kostura. Na duljini od gotovo tisuću metara izvršene su sondaže koje su dale pozitivan rezultat, odnosno potvrdu kako se na dubini od jednog do jednog i pol metra nalaze posmrtni ostaci. Prema procjenama istraživačke skupine, radi se o „najvećem poslijeratnom gubilištu u Europi“.
Većina žrtava, čiji broj iznosi od 15 do 20 000, su Hrvati, pripadnici oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH). U rudniku Barbarin rov (Huda jama) slovenska državna komisija je do kraja 2009. pronašla ukupno 1416 kostura, a među ekshumiranim žrtvama bilo je deset posto žena. Posebno šokantan pronalazak bilo je otkriće pletenica ubijenih žena i mladih djevojaka. U prvim danima lipnja 1945. u Kočevskom Rogu, prema procjenama, pobijeno je nekoliko desetaka tisuća slovenskih domobrana, ustaša, te crnogorskih i srpskih četnika. Likvidacije je organizirao i nadgledao major JA Simo Dubajić.
Tito se pohvalio kako su izdajnici „stvar prošlosti“
U beogradskoj „Borbi“ 28. svibnja 1945. objavljen je govor maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita koji je potvrdio kako su poslijeratne likvidacije bile organizirane i provedene pod njegovim nadzorom i dopuštenjem. U Ljubljani 27. svibnja Tito je rekao sljedeće: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka“.
Preko stotinu grobišta na prostoru Maceljske šume još nije otkopano
Mnogi koji su preživjeli Sloveniju, Tezno, Kočevski rog i Hudu jamu, došavši do hrvatske granice bili su predodređeni za nove likvidacije. Već na samom ulazu u Hrvatsku, na prostoru Maceljske šume partizani su pobili preko 10 000 zarobljenika, vojnika i civila. Dio zarobljenika dovezen je i vlakom u Đurmanec, a na prostoru Zagorja, osim u Krapini i Đurmancu, formirani su sabirni logori u Mirkovcu pored sv. Križa Začretja te u Oroslavju.
Tek nakon sloma komunizma počelo se govoriti o ovim zločinima. Na lokalitetu Lepa Bukva tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 9. lipnja 1991. služio je Svetu misu za sve žrtve Bleiburga i Križnog puta. Iduće godine, Sabor Republike Hrvatske utemeljio je Komisiju za ispitivanje žrtava rata i poraća koja je iste godine iskopala 1163 žrtve iz 23 jame, a preko stotinu grobišta još nije iskopano niti istraženo.
U Lepoj Bukvi u noći s 4. na 5. lipanj pobijeni su 21 svećenik, franjevac i bogoslov
Zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini koju je vodio tadašnji gvardijan fra Ostijan Ostrognaj ostala su nam sačuvana svjedočanstva o smaknućima u Maceljskoj šumi. Povijesna istina o tom vremenu zapisana je i u monografiji „Macelj 1945.“ autora Damira Borovčaka iz „Udruge Macelj 1945.“ koja čuva uspomenu na pobijene Hrvate na maceljskoj postaji Križnog puta. Fra Ostrognaj zapisao je poubijano svećenstvo i bogoslove, njihova imena, godine rođenja, službu i okolnosti smrti.
U kronici je zabilježio sljedeće: „“Svi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prijepodne, a neki poslije zbog “saslušanja”. Morali su ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. (…) Navečer u 10 sati ugasila se sva električna rasvjeta, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio putem Maclja, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja”. Ubijeni su 21 svećenik, franjevac i bogoslov.
Otkrivanju zločina doprinijeli su svjedok događanja Fran Živičnjak i bivši partizanski stražar Mladen Šafranko
Kardinal Kuharić imao je pouzdane podatke gdje se nalazi grobnica sa pobijenim svećenstvom i bogoslovima jer je upravo na tom mjestu služio misu u lipnju 1991. godine. Naime, svjedok događanja iz 1945. Fran Živičnjak početkom 1991. redovito je dolazio u Hrvatski državni sabor i na Kaptol tražeći da se istraže zločini na prostoru Maceljske šume, a žrtve iskopaju iz masovnih grobnica te dostojno pokopaju u obilježene grobove. Točna mjesta stradavanja još u srpnju 1990. otkrio je bivši partizanski stražar Mladen Šafranko koji je tog kasnog proljeća 1945. spasio gospodina Živičnjaka i još nekolicinu od sigurne smrti. Broj žrtava Šafranko je procijenio na 13 000 koji su bačeni u 130 jama.
12 godina posmrtni ostaci nalazili su se u vrećama za smeće
Nakon početnih iskapanja i pronalaska prvih žrtava, Komisija je krajem 1992. naglo prestala s radom. Pronađeni posmrtni ostaci prevezeni su u Zagreb i u crnim vrećama ostavljeni na tavanu i u podrumu Odjela patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Od 1992. do 2004. ostaci 1163 žrtve pokolja u Maceljskoj šumi 12 su se godina nalazili u vrećama za smeće, o čemu je liječnik i političar dr. Andrija Hebrang rekao kako o tome mnogi nisu niti znali, pogotovo profesori na fakultetu, uključujući i njega – bivšeg ministra zdravstva.
Zalaganjem preživjelog hrvatskog časnika s Križnog puta Stjepana Brajdića i tadašnjeg župnika župe Đurmanec fra Drage Brgleza, žrtve su 22. listopada 2005. dostojno pokopane u grobnicu u Maclju. Obred su predvodili zagrebački nadbiskup Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Nakon ukopa žrtava 2005. godine, u spomen na sve žrtve Križnog puta i onih pobijenih na području Maceljske šume, pokrenuta je izgradnja spomen-crkve Muke Isusove koja je blagoslovljena 3. lipnja 2007. godine. Međutim, još od 1991. na tom se mjestu svake prve nedjelje u mjesecu lipnju služi misa za sve žrtve partizanskih zločina.
Maceljska šuma proglašena je Titovim lovištem
Od 1945. do 1990. godine prostor Maceljske šume gdje su se vršile likvidacije i u jame bacale žrtve partizanskih zločina bio je nepristupačan javnosti i o događanjima u njoj nije se smjelo javno govoriti. Na lov u Macelj Tito je dolazio najmanje tri puta, rekao je Damir Borovčak iz „Udruge Macelj 1945.“ u intervjuu za „Hrvatski tjednik“ prije nekoliko godina.
Lokacije Lepa Bukva i Freudenreichova kuća proglašene su Titovim lovištem. Prostor je bio pod čvrstim partijskim nadzorom, a u lov su zajedno s Titom dolazili i šef OZN-e Stevo Krajačić te organizator pokolja u Maceljskoj šumi Stjepan Hršak, krapinski zapovjednik OZN-e. Egzekutori i njihov nalogodavac Tito godinama su dolazili na mjesto svog zločina, a sam prostor imao je stalnu stražu u spomenutoj kući koja je 1945. bila logističko mjesto za planiranje likvidacija, a nakon toga služila je kao sklonište Titu za vrijeme lova.
Maceljska šuma: Zločin ostao nekažnjen
Postoji inicijativa da se Maceljska gora proglasi spomen-područjem kao simbol svih žrtava partizanskog i komunističkog terora na području Republike Hrvatske, no kada će to biti nije poznato. Za ovaj masovan pokolj također nitko nije odgovarao. U srpnju 2009. pokrenuta je službena istraga protiv Stjepana Hršaka, krapinskog zapovjednika OZN-e.
Borovčak je u intervjuu danom „Hrvatskom tjedniku“ rekao kako je Hršaka nedugo nakon pokretanja istrage posjetio tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić, zaštitio ga svojim izjavama i daljnja istraga o ubojstvima je prekinuta. Naposljetku, Hršak je 2013. umro u Zagrebu, u 94. godini života, a zločin u Maceljskoj šumi, kao i mnogi drugi zločini nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu, ostao je nekažnjen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
