Brojni sukobi klanova u SDP-u od 2007.: Stranka gubi popularnost i politički utjecaj

Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) je u povijesti moderne hrvatske države, u posljednjih 31 godinu dala samo 2 predsjednika Vlade, od njih sveukupno 12. Bili su to Ivica Račan, koji je bio premijer Republike Hrvatske od 27. siječnja 2000. do 30. srpnja 2002., odnosno od 30. srpnja 2002. do 23. prosinca 2003. te Zoran Milanović koji je bio predsjednik Vlade od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. godine.

SDP se uvijek smatrao najvećom oporbenom strankom kada je na vlasti bio HDZ, no i to se nedavno promijenilo, budući da bolji rejting od te stranke među građanima ima ekstremno lijeva stranka Možemo. SDP bilježi podršku građana od tek 18.7%. Čini se da su dugogodišnji procesi slabljenja te stranke, kao i novi akteri na lijevom spektru, porazili utjecaj nekadašnjeg lica političke ljevice u Hrvatskoj.

Predsjednici SDP-a bili su Ivica Račan, Zoran Milanović, Davor Bernardić, a trenutno tu poziciju obnaša Peđa Grbin.

Iako se povijest SDP-a na vlasti svodi tek na 7 godina, ta je stranka doživjela puno unutarstranačkih sukoba koji su se posebno intenzivirali od dolaska Bernardića na mjesto predsjednika stranke. No, zapravo, prvi sukobi u stranci odvili su se nakon smrti dugogodišnjeg prvog predsjednika stranke Ivice Račana koji je SDP-om vladao od 17 godina, od 1990. do 2007. godine.

Odlasci Kovačevića, Bandića i Jurčića

Naime, na unutarstranačkim izborima 2007. godine među glavnim kandidatima za predsjednika bili su Zoran Milanović, Željka Antunović i već tada dugogodišnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Milanović je pobijedio Antunović za 150 glasova, a Bandić je iz utrke ispao u prvom krugu. Tu je došlo do podijele na dva klana između Milanovića i Bandića koji će uskoro i izaći iz stranke, a kasnije je došlo i do sukoba s Ljubom Jurčićem za kojega se pretpostavljalo da će biti kandidat za premijera.

Godinu dana kasnije, na novim unutarstranačkim izborima Milanović pobjeđuje Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića – koji kasnije završava Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS).

Kovačević je iz stranke izašao kada je izgubio i nije postao predsjednik SDP-a (2008.), Milan Bandić je automatizmom isključen iz SDP-a kada se mimo volje stranke kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske (2009.), Ljubo Jurčić je stranku napustio 2011., kada je bio zastupnik stranke u Hrvatskom saboru, a Željka Antunović, bivša SDP-ova ministrica obrane iz stranke je izašla ove godine, prije nešto više od mjesec dana.

Odlazak Milanovića

U travnju 2016. za mjesto čelnika stranke natjecali su se Zoran Milanović i Zlatko Komadina, izašlo je nešto više od 20 tisuća članova, a Milanović je osvojio 53 posto glasova. “Jaka smo stranka koja će uskoro opet preuzeti odgovornost za Hrvatsku”, rekao je Zoran Milanović poslije untarstranačkih izbora.

Iako su parapolitičke organizacije bliske SDP-u zamaskirane pod nazivom raznih tzv. nevladinih udruga gotovo svakodnevno tražile bučnim i patetičnim kampanjama od prvoga dana smjenu Oreškovićevih ministara, čelnik SDP-a Zoran Milanović s Narodnom koalicijom na rujanskim izvanrednim parlamentarnim izborima doživljava poraz te objavljuje kako se neće kandidirati na sljedećim unutarstranačkim izborima. Tim potezom zapravo je odstupio s mjesta predsjednika stranke i počeo je neformalan postupak traženja novog vođe SDP-a na unutarstranačkim izborima, koji su morali uslijediti za najviše 150 dana.

Bernardićeva era

Nakon Milanovićeg odlaska, predsjednik SDP-a postaje mladi Davor Bernardić, za kojeg se govorilo da je učenik Milana Bandića budući da je sa strankom bio vezan gotovo isključivo kroz gradsku politiku u Zagrebu te mladež stranke. On je na unutarstranačkim izborim pobijedio Ranka Ostojića, Toninu Piculu, Orsata Miljenića, Karolinu Leaković, Gordanu Sobol i Vesnu Škulić.

Predsjednika su birali neposredno. Izborima je prethodila dvotjedna kampanja tijekom koje su kandidati predstavili svoje programe stranačkom članstvu na sučeljavanjima u najvećim gradovima, te pozvali na jedinstvo i prevladavanje podjela u stranci. Redom su ukazivali na nužnost demokratizacije stranke i povratak pravoj socijaldemokraciji. Iako je kampanja počela povećanim tenzijama između Orsata Miljenića i Davora Bernardića, koji je Miljenićev stožer prozvao da protiv njega vodi “prljavu kampanju”, kasnije su se međusobne prozivke utišale, a kampanja je protekla bez većih polemika.

U drugi izborni krug ušla su dvojica najbolje plasiranih – Davor Bernardić i Ranko Ostojić ne štedeći se u međusobnim optužbama. Davor Bernardić pobijedio je sa 64,44 posto glasova. Glasovalo je 18.715 birača ili samo 51,03 posto članova SDP-a, što neki analitičari ocjenjuju odrazom dugogodišnjeg kadrovskog i programskog propadanja stranke.

Ubrzo nakon izbora krenula su i pretrčavanja u pobjednički stožer, a počelo je tinjati nezadovoljstvo oko kadroviranja. Pokazalo se da su žene u SDP-u zapravo samo ukras dok vodeća mjesta dobivaju redom bivši ministri, a nitko novi ne dobiva priliku, požalili su se članovi stranke, smatrajući da su mjesta potpredsjednika Kluba trebali dobiti neki drugi saborski zastupnici, a ne Gordan Maras koji je već vodio Odbor za zaštitu okoliša ili Sabina Glasovac koja je u unutarstranačkoj kampanji do kraja bila na strani Ranka Ostojića.

Osipanje članova

Koncem kolovoza 2017. SDP je potresao prebjeg njihovog Radenka Tomića pod skute bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, tada predsjednika Stranke rada i solidarnosti. Podsjetimo, za Tomićev bijeg saznalo se na internetskim stranicama Gradske skupštine gdje se pojavila informacija da je Radenko Tomić, inače zaposlenik Vodoopskrbe u Holdingu, postao član Bandićeve stranke.

Nakon punih godinu dana, u Partiji se dogodila slična situacija, ovaj put s Tamarom Čubretović u glavnoj ulozi.

“Ograđujem se od politike koja nakon izbora raznim kontaktima, razlozima i motivima kupuje ljude, takva politika mi se iskreno gadi. U našoj zemlji institucije očito ne rade svoj posao jer Bandić kupi doslovno sve na što može imati utjecaj. Je li normalno da upravo zaposlenici Zagrebačkog holdinga odlaze u njegov Klub vijećnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini”, zavapio je tada predsjednik GO SDP-a Gordan Maras povodom bijega Čubretović, ne upitavši pritom na koji način i zahvaljujući kojim referencijama su isti ti zaposlenici, do jučer SDP – ovci, a kasnije Bandićevci, osigurali svoja radna mjesta u gradskim tvrtkama.

Suspendirani Hajdaš Dončić, Grbin, Zmajlović i Babić

U srpnju 2018. godine sukobi su došli do vrhunca, te predsjednik SDP-a Davor Bernardić na dvije godine suspendira moćne saborske zastupnike i članove stranke – Sinišu Hajdaša Dončića, Peđu Grbina, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića, čime su ujedno razriješeni svih stranačkih funkcija i gube sva članska prava.

Bernardić je u to vrijeme govorio kako ga “boli licemjerje drugova kada je prošli predsjednik Zoran Milanović govorio o djedu ustaši“, te je mišljenja da bi ga razapeli da je, poput nekih pjevao Čavoglave ili da je bio član HDZ-a kao Siniša Hajdaš Dončić”. Podsjetio je i na načela djelovanja koje je donio još Ivica Račan.

Gubitak birača, ali debakl HDZ-a spašava Bernardića

Na europarlamentarnim izborima 2014. godine Kukuriku koalicija dobila je 29,93% glasova te je u Europskom parlamentu imala 4 zastupnika, 3 iz SDP-a, te 1 iz HNS-a. Bili su to Neven Mimica, Biljana Borzan, Jozo Radoš i Tonino Picula.

Međutim, na izborima za Europski parlament 2019. SDP je osvojio 18,91% glasova, dok je 2014. imao 29,93%, što je pad od 11,02%. U odnosu na broj birača koji je 2014. glasovao za SDP, toj se stranci dogodio pad od 27,16% (2014. SDP je dobio 275.904, a sada 200.976 glasova). Ostale stranke, koje su prešle izborni prag na ovim izborima, 2014. kao takve nisu još postojale.

Međutim, kako je SDP zadržao isti broj mandata u Europskom parlamentu, ali i zapravo osvojio jednako kao HDZ Andreja Plenkovića koji je na tim izborima doživio velik pad, Bernardić u stranci proglašava pobjedu te najavljuje nova osvajanja za stranku na predsjedničkim izborima.

Otprilike pola godine nakon europarlamentarnih izbora SDP je ukinuo suspenzije Grbinu i ostalima koji su trebali iz svih stranačkih aktivnosti biti isključeni barem do 2020. godine.

Pobjedu je možda odnio Milanović, ali ne i SDP

Već na samom početku 2020. godine hrvatski birači imali su mogućnost glasovati u drugom krugu predsjedničkih izbora – birajući između HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović i SDP-ovog Zorana Milanovića. Pobjedu u drugom krugu, kojega je karakterizirala vrlo mala izlaznost – svega 54,99% birača – i iznimno velik broj nevažećih listića – njih 89.415, odnosno 4,35% – što nam može govoriti o tome da velik broj birača nije bio uopće zadovoljan ponuđenim kandidatima, odnio je SDP-ov Zoran Milanović. Milanović je dobio 52,67% glasova, dok je Grabar-Kitarović dobila 47,33%.

No, zanimljivo kako je Milanović, koji je pobijedio, osvojio manje glasova nego što je SDP-ov kandidat, Ivo Josipović, osvojio u drugom krugu predsjedničkih izbora 2014., kada je izgubio od Kolinde Grabar-Kitarović. To pokazuje da se biračko tijelo koje glasuje za SDP-ove kandidate nije povećalo, štoviše smanjilo se u odnosu na brojku od prije pet godina. Drugim riječima, za poraz Kolinde Kitarović nije bio kriv veći broj SDP-ovih birača, već manji broj onih koji su glasovali za nju. Presudili su oni koji su ostali kod kuće i oni koji su poništili glasački listić.

Na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima HDZ je osvojio većinu glasova, dok je koalicija Restart s SDP-om podbacila. Osvojili su 24,87% glasova, odnosno 41 mandat, što je za 10 manje nego u prošlom sazivu Sabora.

Raspuštanje brojnih stranačkih organizacija

Nakon izbornog poraza, predsjednik SDP-a Davor Bernardić podnio je ostavku na tu funkciju te su se u stranci održali unutarstranački izbori. Za mjesto predsjednika natjecali su se Peđa Grbin i Željko Kolar. Kao pobjednik ovih izbora i kao Bernardićev nasljednik izašao je Peđa Grbin.

“Neću raspuštati, neću poticati daljnje podjele i svađe”, rekao je Peđa Grbin po dolasku na mjesto predsjednika SDP-a. Nakon toga raspustio je gotovo polovinu županijskih organizacija te stranke, uključujući i zagrebačku organizaciju u kojoj je navodno s liste izbrisano 2300 od formalnih 4000 članova. Ishod takve politike vidljiv je i u katastrofalnom rezultatu SDP-a na ovogodišnjim lokalnim izborima, kada je njihov kandidat Joško Klisović u Zagrebu osvojio tek 7,8 posto glasova. Nakon ovog izbornog debakla Grbin je telefonski obavijestio Nikšu Vukasa, Zvanu Brumnića i Rajka Ostojića da više nisu članovi SDP-a.

Zbog činjenice da je usred “čistke” u zagrebačkom i brodskoposavskom SDP-u ta stranka ostala bez čak četvero saborskih zastupnika, ispod radara je prošla informacija da je bez članske iskaznice ostao i dugogodišnji bivši saborski zastupnik Nenad Stazić. On pri reevidenciji članstva u Zagrebu, a koja se provodila nakon što je zagrebačka organizaciji raspuštena, nije dobio zeleno svjetlo za ostanak u stranci, odnosno brisan je iz članstva mjesne organizacije Donji Grad i to zbog duga od 40 tisuća kuna za članarinu.

Loši izborni rezultati SDP-a samo su posljedica dugotrajnog procesa slabljenja SDP-a. Posebnu štetu stranci nanio je Zoran Milanović svojim načinom upravljanja dok je bio na vlasti kao premijer. Sada pak Milanović s predsjedničke funkcije zagovara stranku Možemo, čije je članove, dok je bio premijer, a oni aktivisti u civilnom sektoru, izdašno financirao i pomagao. Osobe koje su danas dio stranke Možemo funkcionirale su kao Milanovićeva i SDP-ova parapolitička organizacija u civilnom društvu.