“Bilo kako bilo, za Tita se ne može reći ni da je bio diktator, ni da je bio autoritarni vladar“, ocijenio je za Pupovčeve ‘Novosti’ Budimir Lončar, posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Markovićeve Vlade te veleposlanik te bivše države u Indoneziji, Njemačkoj i SAD-u, savjetnik za vanjsku politiku predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.
“Tito je bio čovjek koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu naroda i ljudi koji žive od svojega rada. Bio je revolucionar. Ulazio je u mnoge bitke i izlazio iz njih kao pobjednik.”
“Čovjek s takvim opredjeljenjima prirodno se borio za progres i za demokratske vrijednosti. Naravno, situacije su, posebno u ratu, ali nerijetko i nakon rata, bile takve da se demokratska procedura nije mogla provoditi, niti je demokratski mehanizam – onako kako je on vidio stvari – bio dovoljno djelotvoran da krči put prema ciljevima kojima je težio. Bilo kako bilo, za Tita se ne može reći ni da je bio diktator, ni da je bio autoritarni vladar, ali da su neki procesi što ih je on vodio povremeno zastali, čak krenuli retrogradnim tokom i da je tu u njegovim potezima bilo elemenata autokratizma, to se ne može poreći. No u svojem povijesnom, dugoročnom opredjeljenju on se borio za demokratske vrijednosti. Čini mi se da je kod njega bilo najvažnije to što je davao prednost položaju naroda pred položajem pojedinca, smatrajući da se sloboda pojedinca može ostvariti samo kroz slobodu naroda. I da, bilo je situacija kada je slobodu pojedinca podređivao uspješnijoj borbi naroda za slobodu”, istaknuo je Lončar svoje viđenje komunističkog diktatora i zločinca Josipa Broza Tita.
> Tito na svim listama najvećih zločinaca 20. stoljeća!
Iako ni prošle godine Tita nije vidio kao diktatora Lončar je 2016. u razgovoru za Večernji list rekao: “Ne smatram da je Tito bio diktator. On je bio autokrat i prosvjetitelj. Jer da je bio diktator, onda ne bi postojala potreba za tim plenumima i raspravama. Za svim onim što smo proživljavali. Postojao je jedan stupanj pluralizma”.
Ne samo što je kao ministar vanjskih poslova komunističke Jugoslavije Budimir Lončar tražio embargo na uvoz oružja napadnutoj Hrvatskoj, nego je odbio hrvatskim vlastima predati neke važne kontakte. Lončar je tvrdio da je embargo za Hrvatsku dobra stvar jer će to spriječiti naoružavanje JNA (koja je tada bila po naoružanju peta vojska Europe).
U hrvatskom prijevodu biografije Aloisa Mocka stoji rečenica: “Koliko je u to vrijeme situacija u Jugoslaviji već bila kritična, pokazuje ovaj događaj iz listopada 1990.: na sastanku u New Yorku jugoslavenski je ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, podrijetlom Hrvat, zamolio Aloisa Mocka da podrži njegovu kandidaturu za izvršnog tajnika u Centru za prevenciju sukoba KESS-a u Beču. U privatnom je razgovoru dodao: Situacija je u Jugoslaviji beznadna. Želim otići iz toga kaosa.”
U Mockovoj biografiji kako navodi hkv.hr dalje stoji: “Mock se sastao s Lončarom i na konferenciji neutralnih i nesvrstanih zemalja u Vaduzu 17. svibnja 1991. i sljedećeg dana na skupu Pentagonale u Bologni. Ondje mu je Lončar pak predbacio da radi protiv jedinstva Jugoslavije jer je Mock bio protiv izjave koja je podupirala integritet Jugoslavije”.
Dakle, savjetnik predsjednika Mesića, a poslije i predsjednika Josipovića bio je čovjek koji je još u svibnju 1991. bio protiv nezavisnosti Republike Hrvatske.
Riječ je o danima nakon krvavog plitvičkog Uskrsa i masakra hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu, i samo dva dana prije referenduma, koji je bio raspisan 25. travnja 1991. o nezavisnosti Hrvatske. I Mesić i Josipović za svog savjetnika postavili su čovjeka čiji su stavovi u ključnom vremenu za Hrvatsku bili protivni željama barem 4/5 građana.
Tko je Budimir Lončar?
Budimir Lončar rođen je 1925. godine u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Sa 17 godina otišao je u partizane. Članom SKOJ-a postaje 1943., a početkom 1945. primljen je u članstvo SKJ. Surađivao je s OZNA-om do 1950. kada postaje generalni konzul SFRJ u New Yorku.
Mediji su pisali, a analitičari isticali kako je Budimir Lončar povezan s masovnim partizanskim zločinima počinjenima u Širokom Brijegu 7. veljače 1945., a do tih su podataka došli na temelju proučavanja arhivske građe i navoda objavljenim u različitim partizanskim publikacijama. U to je vrijeme Lončar, kako su mediji naveli prema izjavama nekolicine svjedoka, bio jedan od bliskih suradnika Dušana-Dule Koraća, političkog komesara 26. Dalmatinske divizije, i osobe koja je nadgledajući pokolj na Širokom Brijegu bila lakše ranjena.
> Budimir Lončar – Josipovićev savjetnik koji nikad nije prežalio Jugoslaviju
Povezuju ga i s otmicom hrvatskog emigranta i nekadašnjeg šefa Ustaške nadzorne službe u NDH Drage Jileka. Naime, OZN-a je otela Jileka 16. ožujka 1949. godine u Rimu kada je, prema pisanjima medija, „karijera Budimir Lončara naglo krenula uzlaznom putanjom“- Lončar je promaknut u šefa OZN-e u Zadru te bio polaznik Više škole UDB-e u FNRJ.
Suradnik Drage Jileka i emigrant u Rimu je u intervjuu za Globus od 13. siječnja 1995. kazao: „Kad o ovome govorim, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjski poslova bivše Jugoslavije.”
Kao povjesničar s Instituta “Ivo Pilar” Zlatko Hasanbegović komentirao je 2014. za narod.hr četvrtu epizodu serijala “Svjedoci vremena” koja je bila prikazivana tada na HRT, konkretnije izjavu Budimira Lončara kako je tužan što se Jugoslavija nije mirno raspala, odnosno jer je došlo do rata.
“Za Lončara je ključna njegova odgovornost. On nema što žaliti budući da je bio istaknuti dužnosnik, tadašnji ministar vanjskih poslova. Dakle, on osobno i savezna vlada Ante Markovića snose odgovornost za način na koji se raspala Jugoslavija. Tim više što je Veljko Kadijević bio ministar obrane u vladi u kojoj je bio i Budimir Lončar”, kazao je tada Hasanbegović.
“Ta činjenica govori o cijelom kontekstu i odgovornosti Budimira Lončara. Nema što žaliti, nego prosuđivati historiografski svoju konkretnu ulogu i odgovornost. U tom događaju i on snosi odgovornost za uzurpaciju Jugoslavenske narodne armije od strane srpskoga vodstva u to vrijeme, što je onda dovelo do ratnog raspada u Jugoslaviji”, ocijenio je Hasanbegović.
“Činjenica da je na čelu ustanove osoba koja je također vršila istu dužnost za vrijeme nedemokratske totalitarne vladavine bizarna je situacija koju rijetko možemo naći bilo gdje u postkomunističkoj Europi, što dovoljno govori o kontinuitetu struktura vlasti koji je neprekinut od socijalizma do danas”, istaknuo je Hasanbegović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa